Europljani su oduvijek bili fascinirani egipatskim običajima ukopa pokojnika, pa je trgovina mumijama u nekim razdobljima - primjerice u viktorijanskoj Engleskoj - bila vrlo raširena i unosna. No, kako je došlo do toga da ih smatraju lijekom? Otprilike kao što se danas preko blogova i društvenih mreža šire navodni 'alternativni' oblici liječenja i prevencije bolesti - obično s efektom čaše vode i kockice šećera - tako se od davnina vjerovalo da usitnjeni ljudski ostaci u tinkturi mogu liječiti sve, od kuge do glavobolje. Na to su se 'nalijepili' i ponekad u najmanju ruku neobični trendovi zabave nakon večere, koji su ponekad uključivali i 'igre' s leševima omotanim zavojima. Ne može se ni zamisliti koliko je na taj način uništeno arheoloških nalaza.

Naravno, 'lijek' je imao sasvim sigurno odvratan okus, no fama se širila, pa je čak nastalo nešto zvano Mumia, proizvod napravljen od mumificiranih leševa. Uzimali su ga i bogati i siromašni, bio je dostupan u ljekarnama, a ekskluzivnosti je pridonosila činjenica da je doista rađen od mumija koje su iz egipatskih grobnica raznim putevima dolazili do Europe. Prvi zapisi o tom 'lijeku' sežu u 12. stoljeću, a onda se održao više od 500 godina. Ipak je to bio svijet bez antibiotika i makar malog djelića znanja kojega danas imamo o medicini, osim u nekim civilizacijama poput arapske ili kineske. Čemu onda čuđenje da su mljevene kosti, lubanje i meso bili prepisivani za sve i svašta.

Ipak, bilo je i onih koji su već tada bili protiv takvog liječenja. Primjerice, liječnik na francuskom dvoru Guy de la Fontaine oštro se suprotstavljao ovoj praksi, ali i njemu je glavni motiv bilo to što je shvatio da ljudi lako mogu biti prevareni nakon što je 1564. otkrio da se po Francuskoj prodaju lažne mumije, koje su zapravo bile leševi sirotinje iz Aleksandrije. Jednostavno, sporno mu je bilo to što se na tržištu ne nude uvijek prave staroegipatske mumije. S druge strane, i takvi pokušaji prijevare govore koliko je velika bila potražnja za mesom leševa i općenito posmrtnim ostacima.

Javljala se među liječnicima toga vremena i druga struja, koja je vjerovala da od suhog mesa mumija nema neke naročite koristi. No, i oni su imali bizarne razloge za takav stav: prema njima mnogo je bilo korisnije raditi preparate od svježeg mesa i krvi. U to su bili uvjerene i neke okrunjene glave. Engleski kralj Charles II. dokazano je uzimao preparate od ljudskih lubanja nakon što je imao nekakve napadaje, a sve do 1909. postoje zapisi o liječnicima koji su rutinski koristili istu 'sirovinu' za liječenje neuroloških bolesti. Valjda po logici 'glava liječi glavu'. Dodatni mamac plemstvu i izvor zarade trgovcima bio je i mit da su u Egiptu samo faraoni bili mumificirani, pa je bogatašima i ljudima s titulom imponiralo da jedu kraljevske ostatke.

Premda su - kako smo vidjeli - tragovi ove prakse trajali i duže, ali do 19. stoljeća ipak su se ljudi ponešto opametili. Zapravo, kako tko, jer su na viktorijanskim partijima obožavali zabavu koja je uključivala odmotavanje zavoja s mumija, da bi se otkrilo što se krije ispod njih. To je bio novi razlog za vrlo raširenu trgovinu mumijama, obično kupljenim od uličnih preprodavača po egipatskim gradovima. Imati takvu 'igru' nakon večere postalo je statusni simbol, jer su prave mumije mogli priuštiti samo najbogatiji. Trajalo je to sve dok se nije proširio stav da nije riječ ni o kakvoj zabavi, nego jednostavno o lošem i perverznom ukusu. Osim toga, shvatilo se da to ipak nije dovoljan razlog za poticanje devastacije arheoloških nalazišta.

Još je jedna okolnost kumovala okončanju ove morbidne mode: širenje mita o Tutankamonovom prokletstvu. Naime, otkriće raskošne grobnice mladog faraona pokrenulo je trend obožavanja svega egipatskog, no onda je iznenadna smrt glavnog sponzora ekspedicije lorda Carnarvorna, a onda i još nekoliko ljudi uključenih u otkriće bila praznovjerno pripisana 'mumijinom prokletstvu'.

Naše 21. stoljeće, međutim, sklono je svakojakim budalaštinama, pa je tako egiptolog John Johnston 2016. priredio modernu verziju partya odmotavanja mumije, uz pjesmu 'Walk Like an Egyptian' grupe Bangles i rijeke gina. Ipak, na kraju je ispalo da je pod zavojima bio neki glumac, živ. Nažalost, ono što jest preživjelo je crno tržište. Računa se da je šverc antikvitetima danas biznis težak oko tri milijarde dolara.