U danima kad je film bio tek u začecima pioniri celuloidne vrpce istraživali su štošta, od načina snimanja raznih prometala, do bilježenja ponašanja ljudi u situacijama koje su inače svakodnevne ali su zabilježene na filmu dobijale nova značenja, pa i provocirale. Tako je bilo i s iskazima ljubavnih osjećaja.
Naime, nešto toliko normalno i svakodnevno kao što su poljupci, pa i vođenje ljubavi ili golotinja prikazano na filmu često je i u pionirskim danima filma izazivalo sablazan i prozivke, uostalom ako je ijedna popratna 'aktivnost' iznimno brzo povezana s filmom onda je to cenzura. Kao da dušobrižnike nimalo nisu uznemiravali likovni prikazi golotinje, ali čim bi slike postale pokretne najednom bi se pretvarale u 'opasnost'.
vezane vijesti
U enciklopedijama se obično kao prvi snimljeni poljubac navodi onaj kojega je zabilježio Thomas Alva Edison. On je 1896. u svom studiju Crna Marija u New Jerseyu snimio poljubac neznanog nam muškarca i kanadske glumice May Irwin. Taj 23 sekunde dugi filmić skandalizirao je puritansku javnost viktorijanskog doba, čiji se najuzorniji sinovi i kćeri nikako nisu mogli pomiriti s otvorenim pokazivanjem osjećaja, ma što inače sami radili iza zatvorenih vrata.
No, postoji jedno ime kojem štošta duguju svi koji su ikad proizveli išta pokretnog na filmskoj vrpci, premda se ono što je radio strogo uzevši ne može ni nazvati filmom u današnjem smislu. Ime mu je Eadweard Muybridge, i u povijesti umjetnosti (ali i tehnologije) slavan je po svom fotografiranju životinjskih pokreta u sedamdesetim godinama 19. stoljeća. Sigurno ste negdje vidjeli njegove foto-animacije konjskog kasa i sličnih pokreta, kao i onih koje je desetak godina kasnije počeo raditi s ljudima Mnogo ih je dostupno u gif-formatu, gdje se Muybridgeovi radovi mogu vidjeti u punom sjaju, onako kako ih je majstor zamislio.
I tu se nastavljamo na našu priču. Naime, godinama prije Edisona Muybridge je zabilježio ljudski poljubac i pretvorio ga u pokretne slike, i to na puno provokativniji način od slavnog američkog izumitelja. Ne zna se točno koje godine je snimio svoju seriju, to je bilo između 1872. i 1855., a na fotografijama spojenim u tri kratke sekvence vide se dvije potpuno gole žene koje idu jedna prema drugoj i ljube se.
No, to što bi se današnjem gledatelju moglo činiti kao pionirski prikaz istospolne ljubavi za Muybridgea nije bilo ni izbliza tako. Uostalom, on je i svoje snimke s ljudima nazivao 'Animal Locomotion'. Njegovi modeli, i muški i ženski, uvijek su bili goli, ali erotika mu nije bila na pameti. Jednostavno, želio je prikazati ljudski pokret u svakom njegovom detalju, zato su mu ljudski modeli i inače obično bili goli, i žene i muškarci i djeca.
Činjenica da se na njegovom 'filmu' ljube dvije gole žene ima, međutim, korijena i u tadašnjem moralu. Naime, viktorijansko doba smatralo je nedopustivim da zajedno na fotografiji budu goli muškarac i žena. Dapače, ženska golotinja smatrana je sasvim bezopasnom jer se vjerovalo da žene imaju sasvim malo seksualnog nagona, ako ga uopće i imaju. Zato je muška homoseksualnost bila iznimno opasna, mnogo opasnija od ženske, lezbijstvo je na neki način bilo ignorirano. Ili je onima koji su diktirali mjerila milije očima i srcima bio prizor dviju žena u ljubavnom odnosu. Za Muybridgea dvije žene u kadru bile su — ispravno — dva ljudska bića u uobičajenoj situaciji.
Mnogo kasnije, kad se više nisu mogli izvlačiti na viktorijanstvo, cenzori su našli druge načine kako svih oko sebe uvjeriti da su poljubac i seks nešto što će dovesti do urušavanja čovječanstva. Dovoljno se sjetiti zloglasnog američkog Haysovog kodeksa koji je od 1934. do 1968. uništavao ljudskost u holivudskim filmovima.
S druge strane, filmski autori su u to vrijeme upravo pokušajima da zaobiđu Haysa dolazili do vrhunaca filmske umjetnosti. Tako ispada da su ono što je Muybridge zabilježio skoro kao biološku činjenicu morali stalno i iznova 'izmišljati'.
