Neki ljudi pate od ovisnosti o ljubavi. Skaču iz veze u vezu, jako su strastveni i pomalo brzopleti kad je riječ o potencijalnim partnerima – skloni su u drugima vidjeti iznimne kvalitete bez nekih stvarnih osnova. Takvi ljudi često nemaju ni dana pauze između dvije veze, lako se zaljubljuju i uvijek se nađe netko tko im se čini zanimljivim.
Pritom, dakako, iza sebe ostavljaju i neke žrtve: odbačene partnere, pa čak i prijatelje. Opijenost drugima ne mora se nužno ograničavati na ljubavne odnose, već i na one prijateljske, a svijet je pun zanimljivih novih ljudi koji imaju što za ponuditi lako zaljubljivoj osobi ovisnoj o ekstremnim emocijama.
vezane vijesti
Suprotno dojmu – jer ti su ljudi u pravilu neprestano egzaltirani oko drugih ljudi i svojih odnosa s njima – ljudi ovisni o ljubavi nisu uvijek i sretni. Zapravo, nisu uopće sretni. Život u neprekidnom stanju 'zaljubljivanja' znači da su prisiljeni stalno žonglirati čitavom paletom emocija.
Zaslijepljeni privlačnošću i mogućnostima rane faze nekoga odnosa, za njih ne postoji granica između zaljubljenosti i strasti i neprekidno traže još, no nakon te početne faze nužno dolaze razočaranja. Stabilnost kod njih generira monotoniju, jer više nema onih leptirića u trbuhu, nema iskre, nema izazova. Tada se počinju osjećati kao ispuhani balon, počinje ih mučiti frustriranost, nedostatak euforije dovodi ih do očaja i nezainteresiranosti. Da bi pobjegli od dosade, kreću dalje, prekidaju postojeće odnose i započinju nove.
Isto tako, ljudi skloni ovakvim ekstremima često se suočavaju s neuzvraćenom ljubavlju – srljajući bezglavo u odnose, često se usmjere na nekoga tko im nije u stanju uzvratiti na isti način, ili barem ne na način kako oni očekuju. Zato su neprekidno na emocionalnoj klackalici, razapeti između dva ekstrema: totalne egzaltiranosti i slomljenoga srca.
Ljudi ovisni o zaljubljivanju nikad se ne zaljubljuju duboko, ne ostvaruju iskrenu povezanost s drugima, a rijetko se uopće i povezuju s osobom s kojom iniciraju vezu na način da ju doista upoznaju kao osobu. Oni su naprosto u potrazi za osjećajem koji generira proces 'zaljubljivanja', a za to im i ne treba neki osobiti okidač – često im je dovoljno samo otkriti da netko ima neku zanimljivu osobinu da osjete želju, privlačnost, fasciniranost. Privlačno lice, dobar smisao za humor, druželjubivost, način komunikacije, nekoliko neobaveznih zajedničkih sati... Takvim ljudima doista treba jako malo da se intenzivno zaljube, a intenzitet te zaljubljenosti obično nema toliko veze s onom drugom osobom koliko s njima samima.
Znanost za ovu ovisnost ima konkretno objašnjenje: ovisnost o ljubavi stvar je neurokemijskih procesa. Naime, kad smo zaljubljeni, bazna ganglija (nucleus accumbens) u našem mozgu, ponaša se manje-više na isti način kao i kod bilo koje vrste ovisnosti: javlja se potreba za velikim količinama dopamina, serotonina i oksitocina. Sve su to neurotransmiteri koji se pojavljuju u ranim fazama ljubavi. A onaj kemijski spoj koji je konkretno odgovoran za baš ovu vrstu ovisnosti, koji proizvodi potrebu za pretjeranošću prvih faza zaljubljenosti, jest dopamin.
Osim ovog neurokemijskog objašnjenja, postoje i drugi čimbenici koji utječu na pojavu ovisnosti o ljubavi.
Jedan je nisko samopouzdanje: neki se ljudi osjećaju potpunima samo kada su u vezi. Za potvrdu samopoštovanja potrebno im je imati kraj sebe nekoga tko djeluje kao emocionalni njegovatelj. Kad osjete da intenzitet njege koju dobivaju slabi, idu dalje.
Kod mnogih ljudi riječ je jednostavno o strahu od samoće. Takvi ljudi ne znaju živjeti sami, a samoća ih ispunjava tjeskobom, tako da će u pravilu reagirati na svakoga tko pokaže ikakvo zanimanje za njih.
Biti neprekidno zaljubljen divan je osjećaj, ali ovisnost o ljubavi dugoročno ostavlja ožiljke i osjećaj trajnog nezadovoljstva. Ako mislite da možda patite od ove ovisnosti, potražite pomoć. Umjesto da skačete iz veze u vezu u potrazi za novim srcima, za vaše bi srce bilo bolje da se potrudite naučiti kako razumjeti ga, živjeti s njim i brinuti se za njega.
