Sparan je ljetni dan 1869. i Andrew Smith Hallidie, tridesettrogodišnji industrijalac i građevinski poduzetnik specijaliziran za izgradnju visećih mostova i akvadukata, zastao je pri usponu na jedan od brežuljaka u centru San Francisca da bi rupčićem obrisao znojno čelo i vrat. Odmarajući se načas u sjeni jedne od zgrada, odjednom je začuo buku i krike ljudi.
Dvadesetak metara iznad mjesta gdje je stajao, upravo se odvijala prava drama. Na skliskom makadamu strme ulice tramvajska kola koje je vuklo pet konja počela su, pod teškim teretom, kliziti unatrag i za sobom vući konjsku zapregu. Konji su popadali i kola su ih velikom brzinom vukla u smrt. Čitava masa projurila je ispred Hallidiea, a sve je završilo desetak sekundi kasnije na sljedećem raskršću niz ulicu.
vezane vijesti
Iako nije bilo ljudskih žrtava, stravični prizor panike, krikova i trzajućih tijela krvavih konja danima je proganjao Hallidieja. Mlad čovjek, koji je sedamnaest godina ranije stigao u San Francisco iz rodnoga Londona, bio je sin poznatog škotskog izumitelja i inženjera uz čije se ime vezuje prvi patent za proizvodnju željeznog užeta. Mladi Andrew pratio je svoga oca kad je ovaj pozvan u Kaliforniju isprobati svoj patent. Umjesto inženjerskog posla, 16-ogodišnjaka je u novoj domovini puno više fascinirala 'zlatna groznica' koja je upravo bila na vrhuncu.
No, tinejdžerski snovi o brzom bogaćenju, koji su se sveli na posao kovača i nadglednika na zlatnim poljima, ubrzo su se rasplinuli, pa se Andrew posvetio znatno praktičnijim i unosnijim poslovima. U San Franciscu je 1869. utemeljio vlastitu tvornicu željezne užadi te ubrzo unaprijedio proizvod rabeći znatno izdržljiviji čelik.
Opisana tragedija kojoj je svjedočio nagnala je Hallidiea na razmišljanje. Započeo je s nacrtima za tramvajska kola koja bi ulicama pokretala podzemna pokretna sajla. Svoju je zamisao izložio zaprepaštenim gradskim ocima i tisku, a zbog neobičnosti ideje građani San Franciska ubrzo su je krstili 'Hallidievom budalaštinom'.
Sustav koji je zamislio Hallidie zapravo je bio vrlo jednostavan i temeljio se na onome rudničkih željeznica – sustav sajli ugrađen u ulice koji bi se kretao pokretan iz centrale na parni pogon, a sve na principu 'beskrajnoga' užeta (izuma koji je usput patentirao). Pokretanje kola po tračnicama, pri tome, omogućeno je jednostavnim hvatanjem za beskrajnu sajlu.
Uz vlastitu ušteđevinu, investicije prijatelja i poslovnih partnera, podigao je hipoteku te konačno sakupio dovoljno novca, pa je u 4 sata ujutro, 2. kolovoza 1873. krenuo prvi 'cable car' San Francisca. Za upravljačem je bio sam Hallidie koji je, bez ikakvih problema, nekoliko puta provezao kola uz i niz ulicu Clay brzinom od 4 milje na sat.
Novo je gradsko prijevozno sredstvo doživjelo ogroman uspjeh. U samo 20 godina postojanja, brežuljkastim ulicama San Francisca na 22 linije u ukupnoj dužini od oko 180 kilometara jurilo je čak petstotinjak kola, a čitavim sustavom upravljalo je osam kompanija. Slični sustavi cable cara ubrzo su uvedeni i u mnogim drugim američkim gradovima, osobito onim s više strmih brežuljaka.
S obzirom na strmine kojima se u San Franciscu uspinju i sunovraćuju kola cable cara, svojevrsni križanac žičare, uspinjače i tramvaja, i današnjem će se neupućeniku te vožnje učiniti poput maloga čuda te ga, možda, ponajprije podsjetiti na roller-coastere većih zabavnih parkova. No, osim tehničkoga čuda, sustav cable cara San Francisca, posljednji preživjeli te vrste u svijetu, danas je, uz Golden Gate Bridge, najprepoznatljivija ikona ovog osebujnog kalifornijskog grada.
Postojeći sustav, uveden 1957, uključuje tri linije: California Line, Powell/Mason Line i Powell/Hyde Line. Kola pokreće sajla promjera tri centimetra što se kreće ispod asfalta u tehnički prilično složenom utoru. Sajla se sastoji od šest čeličnih pletenica, svaka pletenica ima 19 žica, a podzemljem putuje sustavom koloturnika. Svaka kola opremljena su posebnom hvataljkom koja izgleda poput ogromnih klješta i kojom se, kroz otvor u ulici između tračnica, kola hvataju za pokretnu sajlu i tako pokreću, te različitim vrstama kočnica. Čitav sustav pokreće se iz centrale na Nob Hillu, takozvanog Car Barna, odnosno 'remize' kola koja ujedno udomljuje i Cable Car Museum.
Slikovita drvena kola, teška oko šest tona i kapaciteta oko 60 putnika, izrađena su rukama vještih zanatlija, a svaka su unikat. Danas prometuju njihove dvije osnovne vrste – kola s jednim krajem (na dvije Powell linije) te ona s dva kraja (linija Calfornia). Kola s jednim krajem, na završetku svake rute, moraju se okrenuti u suprotni smjer, što se obavlja ručno, zakretanjem na velikom drvenom disku. Ovaj manevar predstavlja atrakciju za turiste koji na početnoj postaji čekaju na ukrcaj, a to su ujedno, zbog osigurane publike, i omiljena mjesta uličnih zabavljača.
Cable car San Francisca idealan je za razgledavanje povijesnog centra grada – od vreve ulica s trgovinama, preko elegantnih blokova prepunih bisera viktorijanske arhitekture do egzotike Chinatowna i slikovitosti Fisherman's Wharfa. Usprkos suvremenom stilu života, kola cable cara se, baš kao i u doba svoga nastanka, kreću sporim tempom te jednako turistima, kao i stanovnicima grada, nude uzbudljivu vožnju punu avanture i prekrasnih vidika, ali i tipični urbani kaos i studen tijekom zime.
