Nije to, naravno, bilo prvi put da su naši krajevi bili predstavljeni u ovom američkom časopisu. Primjerice, još u svibnju 1908. bila je objavljena reportaža na 37 stranica o Dalmaciji, Crnoj Gori i Hercegovini. Zanimljivo je listati te arhivske primjerke, i diviti se svemu što su reporteri National Geographica zabilježili, posebno život naših ljudi. S druge strane, možemo svjedočiti i promjenama krajolika, obično prema lošijem, i obično u ime 'napretka'.

Veliki temat iz 1962. napisao je i snimio Gilbert Grosvenor, što je samo po sebi važan podatak. Njegov djed bio je dugogodišnji predsjednik National Geographic Society, a pradjed mu je izumitelj telefona Alexander Graham Bell. I sam Grosvenor kasnije je postao glavni urednik lista, a potom godinama bio na čelu NGS-a.

Grosvenor svoju veliku reportažu počinje skoro kao da je pisana u današnje vrijeme, susretom s Dubrovnikom i njegovim turizmom oličenim u nadobudnom mladom vodiču Adu Čimiću, koji ga je razveselio svojim entuzijazmom i ponudom za besplatni razgled, jer 'onda će svi turisti tražiti mene'. Reporter je već ranije bio u Dubrovniku, a na obalu se vratio da bi vidio promjene, obnovio prijateljstva i 'još jednom zaplivao u toplom Jadranu'. Našao je i nova prijateljstva, Ado ga je recimo upoznao s Romanom Milutin, kasnije poznatom slikaricom, ali i pobjednicom prvog izbora za Miss Jugoslavije.

Grosvenor je inače dalmatinskom obalom putovao u društvu Mate Meštrovića, sina Ivana Meštrovića, i njegove supruge Jane, koji su mu služili kao prevoditelji i vodiči. U to vrijeme dubrovački turizam bio je u usponu, a autor grad opisuje biranim riječima, diveći se njegovoj baštini i impresivnoj povijesti. Za njega je Stradun mjesto druženja, susreta i opuštanja za sve generacije. No, u razgovoru s Adom i njegovim mladim prijateljima susreo se, recimo, sa živopisnijim detaljima jugoslavenske ekonomske politike, poput skupog carinjenja svakog poklona koji poštom stigne iz inozemstva, kako bi pomogli vlastitoj proizvodnji. Ono, pak, što može izazvati nostalgiju današnjim Dubrovčanima jest autorovo opisivanje uličnog života Grada, dječje igre po ulicama unutar zidina i šetnji Dubrovčana, a ne još toliko turista, po Stradunu, njihovom uživanju u čaši vina po tamošnjim kafićima. Nove prijatelje, pak, opisuje kao sasvim nalik njihovim američkim vršnjacima, jer vole jazz, nose traperice, danju rade, opuštaju se kupanjem i izlaze u večernje izlaske.

Sljedeća postaja bio mu je Split, 'prekrasna, živa luka', koju s 'veličanstvenim Dubrovnikom' povezuje 'cesta iz noćne more'. Podsjetimo, to je bilo vrijeme kad je Jadranska magistrala bila tek manjim dijelom završena, i to na sjevernom Jadranu, pa se do juga vozilo očajnim seoskim cestama, često i neasfaltiranim. Putem je Grosvenor primijetio i sve manje ljudi po selima, kao i sve manje obrađene zemlje. U to doba ni dolina Neretve nije bila što je kasnije postala, na dalmatinskom kršu postojali su samo rijetki 'džepovi' plodnog zemljišta, a ljudi su masovno bježali u gradove zbog posla u tvornicama zemlje koja je vapila za industrijalizacijom. Nasuprot njima stajala su minijaturna imanja, obično bez mehanizacije i obrađivana kao u prošlim vremenima. Zato su nicale tvornice aluminija, sve uglednija brodogradilišta, tvornice ribljih konzervi, cementare... S druge strane, riječki funkcioner Edo Jardas priznao mu je da mladi ipak odlaze preko granice, uz poduku: 'znate kakvi su mladi, očekuju da im pečene kokoši padaju s neba'.

Užasnut dužobalnom cestom, Grosvenor citira bivšeg ambasadora Jugoslavije u SAD-u Lea Matesa da bez prometnica nema ni razvoja. Uz 'superautocesu' od Austrije do Grčke, Mates mu je zaneseno pričao o obalnoj cesti od Trsta do južne jugoslavenske granice, i transverzalama prema Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj, kako bi ovdašnje luke 'dominirale Jadranom'. Autor NG-a sam zaključuje i da je to jedini način da turisti u većem broju stignu do juga. Neki od tih planova ni do danas nisu ostvareni.

Splitski nogometni puk svakako će uživati - i smatrati to razumljivim - da Grosvenor dio reportaže o Splitu počinje velikom slikom utakmice Hajduka (u ovom slučaju u crveno-plavim dresovima) na Starom placu, očito očaran prizorom ljudi po tribinama, reklamama, krovovima i stablima. Riječ je o - provjerili smo na stranicama Hajduka - prijateljskoj utakmici protiv moskovskog Dinama, koju su bijeli 9. lipnja 1959. dobili s 2-0. Mate Meštrović ga je, jasno, odveo i u Galeriju Meštrović da se divi radovima njegovog oca. No, kao i svi posjetitelji Splita, kaže da se pri dolasku automobilom prvo ugleda 'veličanstvena vizura katedralnog zvonika u Dioklecijanovoj palači'.

Industrijski rast Splita nakon Drugog svjetskog rata Grosvenor opisuje kao 'čudesan', s obnovljenim brodogradilištem, tvornicom plastike, cementarama koje rade 24 sata dnevno. 'Novi stanovi za smještaj bujajućeg stanovništva čine Dioklecijanovu palaču patuljastom, no svejedno moderne betonske zgrade ne mogu zasjeniti slavnu prošlost. Dioklecijan i njegova palača i dalje su najveće splitske atrakcije', piše, dodajući da je uređenje Palače posebno dobilo zamah nakon rata i raščišćavanja ruševina od bombardiranja, zahvaljujući čemu su se na Peristilu igrali 'Aida' i druge opere.

Splitom je Grosvenora i Meštrovića vodio tada mladi arheolog Tomislav Marasović, predstavivši mu povijest Palače i Splita, i njihov kontinuitet života kroz 17 stoljeća. Upoznali su i splitskog nastavnika i slikara Vladimira Sunka, posjetivši njegovu obitelj u 'jeftinom ali malom stanu' kojeg je sam uredio. Dvije plaće - nastavnička i suprugina u pošti - Sunkovima 'omogućavaju sitne luksuze poput talijanskog magnetofona'. Domaćin ga je poveo i na jedrenje, a Grosvenor piše da mu se činilo kao da je negdje na Long Islandu. Sunko mu je pričao kako cijene u Jugoslaviji rastu, osim stanarine, koja jest niska, ali je stanova tada još bilo nedovoljno. Svoju obitelj smatrao je srednjom klasom, a supruga je donosila dvije trećine dohotka u kuću. I, na koncu, 'izgleda zadovoljan svojim životom. Voli nastavnički posao, ima krasnu obitelj i nalazi vremena za jedrenje'.

Grosvenorov plan da ode u Šibenik posjetiti tvornicu aluminija (a ne, recimo, katedralu) učinio je Sunka zavidnim jer će vidjeti 'novu modernu tvornicu', tadašnji TLM Boris Kidrič. Autor je zapanjen koliko se industrije u Jugoslaviji izgradilo nakon Drugog svjetskog rata, unatoč katastrofalnim štetama ostalim nakon oslobođenja. Razlog posjete Šibeniku bila je činjenica da je TLM tada proizvodio aluminij za američko tržište, i to sasvim oslanjanjem na vlastitu struku i tisuće zaposlenih.

Grosvenor standard u Jugoslaviji opisuje kao 'rekordno visok', ljudi nose modernu odjeću, dobro se hrane, a premda se žale na inflaciju, male plaće i dugi radni dan, 'malo je pravog nezadovoljstva'. Kaže i da činjenica da se mogu žaliti govori o liberalizaciji vlasti. Mnogi ljudi rade dva posla, mnogi još imaju i zemlju na kojoj rade, neki dodatni prihod nalaze ribolovom. No, kako kaže sugovornik NG-a Viktor Tadejević iz Bakra, 'posao u brodogradilištu je na prvom mjestu. Osigurava mi mirovinsko osiguranje, besplatnu zdravstvenu skrb za obitelj i dodatak za svako dijete'. Ipak, ne odustaje od vinograda kod Bakra.

U to doba još se osjećao manjak muške radne snage zbog ratnih gubitaka, a Grosvenor spominje da žene ravnopravno sudjeluju u svim poslovima, dok ne stasaju nove generacije.

'U ratu su nosile puške u borbi, i zavrijedile jednakost. Danas, tisuće tih žena priključilo se radnoj populaciji. Došle su s polja sa svojim obiteljima da bi radile u gradovima. Pitao sam jednu zašto je napustila svoje selo da bi proizvodila konzerve. Nema tamo posla, ne možeš obrađivati kamen, rekla je.', kaže Grosvenor, navodeći da žene rade i fizičke poslove u brodogradilištima i na gradilištima. Školuju se na sveučilištima, popunjavaju mjesta u drugim industrijama, ribarstvu, upravi...

Sudbina cijele te generacije, kao i cijele Jugoslavije - kaže Grosvenor - ovisi o jednom čovjeku, predsjedniku Titu. U to doba dozvoljena je, piše, privatna inicijativa, ali jako opterećena porezima i ograničenjima. I dalje nije smjelo biti 'viška stambenog prostora', a nije se dobro gledalo na bolje zarade, no stvari su se mijenjale. Usluga je obično bila bolja u privatnim radionicama i drugim uslužnim djelatnostima, Grosvenor spominje i iskustva različitog pristupa u državnim i privatnim tvrtkama.

Zbog toga je, osim obilaska Paga, Trogira, Šibenika, Splita, Pule, Dubrovnika, Konavala, Kotora, Bakra i tko zna kojih sve još mjesta, Grosvenor imao i specijalni zadatak: intervjuirati Josipa Broza Tita. Nakon desetaka telefonskih poziva, vožnje do Beograda i tri tjedna čekanja u Opatiji gdje se kupio i družio s domaćim i stranim turistima, napokon je pozvan na Brijune, gdje je s bračnim parom Meštrović prebačen luksuznim gliserom. Prvo su kočijom obišli njegovani otok-rezidenciju s rijetkim životinjama, a onda su odvedeni u predsjedničku palaču s podovima prekrivenim perzijskim tepisima, i zidovima punim tapiserija i skupih slika. No, Tita tu nije bilo, jer je volio više boraviti na obližnjem otočiću Vanga. Ponovo su krenuli gliserom, a u kući su ih dočekali Titov tajnik Nikola Mandić i službeni fotograf. Maršal se iznenada pojavio, Grosvenor kaže da je bio besprijekorono odjeven u bijelo svileno odijelo i bijele cipele. Na kravati je imao iglu s dijamantom, i stalno je pušio, držeći cigaretu u dugom cigaršpicu od bjelokosti. Bio je ljubazan, ali očito nije imao namjere raspravljati o društvenim i ekonomskim planovima svoje zemlje. Grosvenor se zato okrenuo fotografiranju, ali mu je stativ ispao na pod. Zbog snažnog udarca aluminijske cijevi o tlo, konobar je skočio prema novinaru, a Mandić izletio iz stolice da zaštiti Tita. Kad je predsjednik vidio što je izazvalo buku, prasnuo je u smijeh, ali je to ponešto probilo led i njih dvojica su, uz prevođenje Jane Meštrović, nastavili razgovarati o fotografskoj opremi i fotografiji koja je bila Titov hobi, umjesto o onome što je Grosvenor planirao.

Za zaključak, autor National Geographica zaključuje da je rast Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata 'fenomenalan', i kaže da je u postocima veći od onog kojeg su od 1945. zabilježili SSSR i SAD. Situacija je te 1962. izgledala dobro - neutralnost između dva bloka Jugoslaviji je davala prednost, i pomogla joj da sačuva neovisnost, koja je narodima i narodnostima bila jako važna. No, već tada Grosvenor se pitao 'A što poslije Tita?' Predsjednik je imao fantastičnu podršku, i autoru su mnogi sugovornici rekli da bi vjerojatno pobijedio i na slobodnim izborima. S druge strane, zbog kratkog iskustva sovjetske dominacije iskazivali su mu skepsu prema komunizmu.

'Ako Tito ostane na vlasti dok ne sazrije Adova generacija, i ako nastavi uspješno ujedinjavati Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce, budućnost bi mogla biti svjetla', kaže Grosvenor, dodajući da - bez obzira na vlast - građani Jugoslavije uvijek mogu biti ponosni na 'visoke planine koje se dižu veličanstveno iz Jadrana, tisuće prekrasnih uvala i zaljeva, pitoreskna obalna sela, utvrđeni Dubrovnik, tradicije slavnog Dioklecijana i inspirativnu očuvanost njegove palače'.