Električni automobili svuda su oko nas, što sve većom zastupljenošću na cestama, što stalnim upozorenjima da samo odricanjem od fosilnih goriva možemo spasiti svijet u kojem živimo od klimatskih promjena. No, ako ste mislili da su automobili na baterijski pojam novotarija ljuto se varate.
Dapače, nameće se pitanje kako bi svijet danas izgledao da je taj pogon prevladao u vrijeme kad se pojavio, prije skoro 200 godina. Najranija verzija prometala koje bi se — makar uz nešto mašte — moglo nazvati prvim električnim automobilom nastala je, naime, davne 1828. Tada je mađarski fizičar i benediktinski svećenik Ányos Jedlik, napravio prvi električni motor i onda ga još ugradio u malo vozilo. Ne samo da tada automobili poput Rimčevih bolida i limuzina iz Tesle nisu bili nikome u primisli, nego je trebalo proći punih 28 godina da u Smiljanu bude rođen onaj 'pravi' Tesla.
vezane vijesti
Otprilike u isto vrijeme sa sličnim izumom predstavio se i škotski inovator Robert Anderson koji je svoju električnu kočiju čak mogao voziti. Ipak, sve su to bili pionirski i pomalo primitivni pokušaji, pa prava priča ipak počinje nekoliko desetljeća kasnije. No, i dalje mnogo ranije od današnje pomame.
Kad se inženjer Gustave Trouvé u travnju 1881. provezao pariškim ulicama u prvom električnom vozilu koje je moglo prevoziti ljude, bila je to istinska senzacija. Automobil je pogonio Siemensov elektromotor priključen na trokolicu, no ipak je najveća novotarija bila baterija koja se — toliko o današnjim automobilskim revolucionarima — mogla puniti.
U sljedećih desetak godina priča je doslovce eksplodirala, i električne automobile razvijali su inovatori u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj. Amerikanci su u utrku ušli 1891., proizveden je u Iowi i bio značajno veći od europskih konkurenata, čime je zadan trend kojeg su tamošnji proizvođači uvijek slijedili. Američki električni automobil imao je šest sjedala i mogao je juriti punih 22 kilometra na sat.
Rukavica izazova je bačena i slijedili su drugi. Stanoviti Oliver Fritchle osnovao je u Denveru tvrtku Fritchle Electric Automobile koja je na početku stoljeća proizvodila potpuno električni automobil impresivnih performansi za ono vrijeme. Imao je bateriju s 28 ćelija tešku više od 200 kilograma, motor od osam konjskih snaga i autonomiju od 160 kilometara s jednim punjenjem baterije. Pao je i prvi rekord, sam Fritchle je 1908. prešao 2100 kilometara od Lincolna u Nebraski do New Yorka kako bi pokazao svoju superiornost pred konkurencijom.
Električni automobili su se, dakle, itekako dokazali na cesti, uz sve ostale prednosti: bili su čišći, tiši i lakši za vožnju od onih na naftu i benzin. Pritom, sve više gradova dobijalo je stabilnu električnu mrežu, baterije je bilo lako puniti. Koristili su se i kao ambulantna kola, po New Yorku i Londonu vozili su električni taksiji, čak je i prvu poznatu kaznu za prebrzu vožnju platio vozač električnog automobila, neki Jacob German ludovao je brzinom od 19 kilometara na sat dok ga nakon potjere nije zaustavio policajacc na biciklu.
Koliko je priča bila ozbiljna, svjedoči i dogovor sklopljen oko 1910. između Henryja Forda i Thomasa Alve Edisona o razvijanju jeftinog električnog automobila, ali im je plan propao. Nije ni čudo da su se takvi magnati zainteresirali, jer je 1900. trećina svih američkih automobila bila na električni pogon. Uz svu propagandu, razvoj ekološke svijesti i tehnološki razvoj, danas je na američkom tržištu manje od pet posto električnih automobila.
Što se dogodilo da je taj trend prekinut 'kao sjekirom' i da smo sve do nedavno bili tako ovisni o fosilnim gorivima, a da se električni automobili čine kao da su nastali 'prekjučer'? Prvo, automobili su postali povezani s prilično mačističkim pogledom na svijet. Ti automobili bili su lagani za vožnju, pa su ih američke muškarčine smatrali 'ženskastim' nasuprot moćnim i bučnim benzinskim motorima. Faktor snage bio je presudan, jer su i inženjeri i vozači shvatili da tekuća goriva daju puno više energije s obzirom na masu vozila od olovnih baterija.
Na koncu, izvan gradova električna mreža baš i nije bila razvijena nigdje na svijetu, a nitko nije htio ostati bez pogona negdje 'bogu iza nogu'. Nasuprot tome, benzin se lako mogao transportirati svuda, a crpke su nicale gdje god je trebalo. Završni udarac, posebno u SAD-u, došao je otkrićem golemih naftnih polja u Teksasu, i jednostavno je postalo nezamislivo da će zalihe nafte ikad presušiti. Ne treba, naravno, zanemariti ni financijsku moć naftaša koja je često diktirala zakonodavstvo, posebno na američkom tlu gdje budućnost političara često ovisi o donacijama. Rezultat je da su skoro sve do kraja 20. stoljeća električni automobili postali su skoro sasvim zaboravljeni, osim povremenih vijesti o prilično bizarnim pokušajima.
Novi uzlet počeo je tek u devedesetim godinama, s prvim lošim vijestima o klimatskim promjenama i njihovim uzrocima, ali i još važnijim izumom litij-ionskih baterija, daleko praktičnijih od glomaznih olovnih. Prvi električni automobil koji je stvoren u nekoj od velikih kompanija bio je EV1 General Motorsa iz 1996., godinu kasnije stigao je i EV Plus iz Honde. A onda su 2003. Martin Eberhard i Marc Tarpenning osnovali kompaniju za električne sportske automobile i nazvali je Tesla Motors, na užas velikana autoindustrije usavršili litij-ionsku tehnologiju i sve se promijenilo.
Pa ipak, današnji proizvođači mogu samo sanjati ludu popularnost koju su njihovi prethodnici postizali prije više od 100 godina. Ono što nikako ne uspijevaju postići novim proizvodima — često preskupim — vjerojatno će uspjeti uz pomoć legislative, jer sve više zemalja ograničava proizvodnju i prodaju vozila na fosilna goriva.
