Ljubitelji avanturističkih trilera dobro se sjećaju zapleta romana 'Inferno' američkoga spisatelja Dana Browna, četvrte knjige iz serijala o Robertu Langdonu. Ljubiteljima knjige i istoimenog filma zacijelo je u živom sjećanju scena u kojoj Langdon i liječnica Sienna Brooks bježe u smjeru staroga dijela Firence, izmičući policajcima i karabinjerima koji ih traže.
Kod vrtova Boboli, Langdon ponovo konzultira kartu i otkriva anagram koji slaže u riječi 'cerca trova', sintagmu za koju se sjeća da je vidio na Vasarijevoj slici 'Bitka kod Marciana', a koju čuva nedaleki Palazzo Vecchio. Langdon i Sienna uspijevaju pobjeći progoniteljima te u pećini Buontallenti, kod Palače Pitti, kroz tajna vrata ulaze u Vasarijev prolaz koji ih vodi u Stari grad.
vezane vijesti
Taj fikcijski zaplet poslužio nam je da dođemo do jedne od velikih turističkih atrakcija Firence, koji se svojom tajnovitošću i poviješću sasvim lijepo ukopio u misterij Brownove priče. Naime, Vasarijev prolaz ili originalno Corridorio Vasari jedno je od najtajnovitijih i najzanimljivijih mjesta u Firenci. Radi se o kilometar dugom povišenom zatvorenom prolazu koji, prelazeći rijeku Arno preko Ponte Vecchija, spaja Palazzo Pitti i Palazzo Vecchio, a koji nosi ime njegova autora, Giorgija Vasarija, dvorskog arhitekta obitelji Medici.
Gledajući sa suprotne strane, Vasarijev prolaz počinje u južnome dijelu palače Vecchio smještene na Piazza della Signoria. Potom se spaja s čuvenom Galerijom Uffizi i napušta ju s južne strane, prelazeći Lungarno dei Archibusieri, kolonadama nadsvođeni potez uz sjevernu obalu rijeke Arno, te stiže do Ponte Vecchija, najpoznatijeg firentinskog mosta, koji mu služi za prelazak rijeke. Zaobišavši uglati Torre dei Mannelli, maleni toranj na jugoistočnoj strani mosta (u doba gradnje Vasari je morao odustati od ravne linije prolaza na mostu jer vlasnici tornja nisu dopustili njegovo rušenje ili prepravljanje), prolaz dalje nadsvodi dio fasade crkve Santa Felicita te potom vijuga preko redova kuća četvrti Oltrarno te vrtova obitelji Guicciardini, postaje sve uži, da bi na koncu stigao do Palače Pitti i završio u vrtovima Boboli, točnije uz Grotto Buontalenti.
No, kako je i zašto uopće nastao taj misteriozni prolaz, kojeg je Vasari, prema nalogu velikog vojvode Cosima I. de' Medicija, imao 1565. sagraditi u samo pet mjeseci? Sve je moralo biti dovršeno prije vjenčanja Cosimova sina Francesca s Johannom od Austrije, događaja u čiju se čast prolaz i gradio. Iza svega je zapravo stajala praktična ideja samog Cosima I, koji se želio nesmetano kretati između svoje nove rezidencije, vile koju je kupio na južnoj obali (Palazzo Pitti), i vladarske palače u kojoj je imao 'ured' (Palazzo Vecchio).
Naime, kao i većina monarha toga doba, i on se osjećao nesigurno u javnosti, u njegovu slučaju pogotovo stoga što je svojom veličinom nedavno zamijenio instituciju Republike Firence, što su mnogi držali apsolutističkom bahatošću.
U strahu od atentatora te neugodnih dobacivanja i susreta s podanicima Cosimo I. naručio je prolaz zaštićen od atmosferilija i pogleda. Usput, dao je maknuti sve mesarske radnje s Ponte Vecchija, inače gradske tržnice mesa s dugom tradicijom, da smrad poluraspadnutog mesa ne bi zalazio u prolaz i ogadio mu svakodnevnu šetnju, pogotovo ljeti, kad se morao stalno provjetravati. Mesnice su na mostu zamijenile oku i nosu znatno ugodnije zlatarske radnje, koje su se tamo zadržale do naših dana.
Iako je Vasari u sredini Ponte Vecchija u prolazu projektirao male prozore, namijenjene samo blagom osvjetljenju i prozračivanju, danas se na tome mjestu nalazi niz panoramskih prozora s pogledom na Arno, i to u smjeru mosta Santa Trinita. Njih je 1939. dao ugraditi jedan drugi diktator – Benito Mussolini, povodom službenog posjeta Adolfa Hitlera Firenci, da bi ovaj mogao uživati u impresivnom pogledu na rijeku. Hitleru se sve toliko svidjelo da je, pri povlačenju Nijemaca iz Firence, naredio da se ne minira Ponte Vecchio, koji je tako ostao jedini nesrušeni most u Firenci, Most je preživio i katastrofalnu poplavu 1966, premda su tada na njemu uništene sve trgovine.
Nakon što prijeđe Ponte Vecchio, prolaz nadsvodi lođu crkve Santa Felicita. Nekada je na tome dijelu postojao balkon, zaštićen debelim rešetkama, koji je gledao u interijer crkve, te tako omogućavao obitelji velikog vojvode sudjelovanje u misi bez miješanja s pukom. Danas se tu nalazi prozor koji posjetitelju pruža pogled na više puta preuređivanu unutrašnjost te, iza San Lorenza, druge najstarije crkve u Firenci.
Vasarijev prolaz služio je originalnoj svrsi najmanje 200 godina. Iako dug samo kilometar, njime se nije išlo isključivo pješice, već su tu udaljenost članovi obitelji Medici i njihovi gosti prevaljivali i minijaturnom kočijom, a pretpostavlja se da je putem za šetače originalno postojalo i više klupa.
Kada je 1737. vlast nad Toskanom, iz ruku izumrlih Medicija (posljednja je vladala Anna Maria Luisa de' Medici), preuzela obitelj Lorraine, stvari su se počele mijenjati. Galerija Uffizi postala je privatno vlasništvo, a Vasarijev prolaz izgubio je svoju izvornu funkciju ekskluzivnog pasaža. Tijekom stoljeća, neki dijelovi prolaza potpuno su uništeni, posebno za bombardiranja potkraj Drugog svjetskog rata.
Dio prolaza uz Galeriju Uffizi danas služi kao izložbeni prostor za slavnu kolekciju autoportreta te galerije, koja između ostalih uključuje i one Tintoretta, Berninija, Rubensa, Rembrandta, Van Dykea, Velasqueza i samog Vasarija), dok svojom cijelom dužinom prolaz u sebi krije više od tisuću slika, uglavnom iz 16. i 17. stoljeća. Tu jedinstvenu zbirku, koja je nadopunjavana do današnjih dana, originalno je sakupio kardinal Leopoldo de' Medici. Tako danas ona okuplja radove autora kao što su Andrea del Sarto, Baccafumi, Annibale Caracci, Guido Reni, Salvator Rosa, Rubens, Hayez, Corot, Ingres, Delacroix, Ensor, Chagall, Vasari..., od kojih je, zbog pomanjkanja prostora, izložen samo dio.
Izvedbom svog prolaza Vasari je zapravo ostvario projekt monumentalnog urbanog pasaža, baš poput mnogih modernih europskih, izgrađenih stoljećima poslije. Prolaz je restauriran te ponovo otvoren za javnost 1973, da bi iz sigurnosnih razloga ponovo bio zatvoren 2016, a potom i zbog izbijanja pandemije. Danas je ponovo otvoren i, nakon obnove, nudi novo moderno svjetlo, kao i sustav klimatizacije. Može ga se posjetiti djelomično, isključivo u malim skupinama te uz prethodnu rezervaciju posebne ulaznice.
U njega se ulazi iz Galerije Uffizi, između izložbenih soba broj 25 i 34, a čim čovjek u njega kroči, kao da je zaronio u sasvim nestvaran svijet mira i tišine, potpuno drugačiji od ostatka galerije. Iako u prolazu nije dozvoljeno fotografiranje, posjetitelj ima prilike, uz izložene slike, kroz brojne okrugle prozore, nadiviti se i nekim od najljepših i najmanje poznatih vizura Firence. Ukratko, čitav jedan kilometar jedinstvenih ljepota.
