Prema podacima koje je sad obradila NASA, vulkan na Tongi poslao je u zrak količinu vode i vodene pare koja bi mogla napuniti čak 58 tisuća bazena olimpijskih dimenzija. Kako se procjenjuje, upravo to je najdestruktivnija posljedica erupcije, jer može fatalno utjecati na debljinu ozonskog omotača i potencijalno pojačati klimatske promjene.

Vulkan Hunga Tonga-Hunga Ha'apai je 15. siječnja izazvao najjaču eksploziju zabilježenu na Zemlji u posljednjih više od trideset godina, snage otprilike stotinu atomskih bombi bačenih na Hirošimu. Tako masivna eksplozija poslala je udarne valove oko cijelog planeta, izazivajući poremećaje u atmosferi, ali i tsunamije koji su poharali okolne otoke. Stup pepela i prašine digao se u zrak do veće visine nego kod ijedne poznate erupcije, a u samo tri dana zabilježeno je nevjerojatnih 590 tisuća udara groma.

I kao da to nije bilo sve, sada je otkrivena i spomenuta 'poplava' ispaljena u stratosferu, drugi sloj atmosfere koji obuhvaća visine od 4 do 50 kilometara iznad Zemljine površine. Od početka erupcije, u taj je sloj dospjelo 146 tisuća tona vode i vodene pare više nego inače, dosegnuvši visinu od 53 kilometra, dakle 'zagazivši' i u mezosferu. To je najveća ikad izmjerena količina vode koja je dospjela u stratosferu.

'Procjenjujemo da je ovaj višak vode dosegao deset posto ukupne količine vode u stratosferi', objavljeno je u časopisu Geophysical Research Letters koji je objavio rezultate obrade podataka sa satelita. Da stvar bude gora, ta para može u stratosferi ostati i do pet godina.

Nije preveliko iznenađenje da je erupcija imala i ovakvu posljedicu, s obzirom da se eksplozija dogodila oko 150 metara ispod površine oceana. U trenutku erupcije, morska voda koja je došla u kontakt s magmom munjevito je zagrijana do visoke temperature, što je izazvalo veliku količinu eksplozivne pare. To i jest jedan od glavnih razloga zbog kojih je eksplozija bila tako silovita. Međutim, ovo je prvi put da je količina vodenog isparenja bila precizno izmjerena, a konačni rezultat je bio mnogo veći nego su znanstvenici očekivali.

Uobičajeno je da velike vuklanske erupcije ispuštaju velike količine pepela i plinova poput sumpornog dioksida, što može blokirati sunčevu svjetlost na putu do Zemljine površine, i to može dovesti do hlađenja atmosfere. Na Tongi se dogodilo suprotno: erupcija je proizvela iznenađujuće male količine sumpornog dioksida za erupciju ove snage, a većina pepela brzo je pala na Zemlju. Zbog toga su u početku stručnjaci zaključili da eksplozija neće imati većeg utjecaja na klimu. No, to je bilo utemeljeno samo na mjerenju količine pepela i plinova, a nije uzimalo u obzir vodu i vodenu paru koji bi mogli donijeti bar jednake probleme.

Naime, umjesto hlađenja atmosfere voda može stvoriti refleksiju sunčeve svjetlosti i time zapravo zagrijati atmosferu otprilike onako kako to rade staklenički plinovi. Osim toga, sumporni dioksid se u zraku nakon erupcije zadržava kraće od vodene pare, pa će ovaj efekt trajati duže od onog izazvanog uobičajenim post-eruptivnim emisijama. Dapače, eksplozija na Tongi mogla bi biti prva zabilježena erupcija koja neće donijeti zahlađenje, nego zagrijavanje atmosfere. Ima još: ovakav izrazito brzi i nagli porast količine vodene pare mogao bi smanjiti razinu ozona u atmosferi, i time oslabiti omotač koji štiti život na Zemlji od opasnog ultraljubičastog zračenja Sunca.

S druge strane, istraživači smatraju da bi moglo biti i pozitivnijih posljedica, recimo smanjenja razine metana u atmosferi, a upravo metan je jedan od stakleničkih plinova koji su najodgovorniji za klimatske promjene. Tako bi se moglo dogoditi da uništavanje metana poništi dio štetnih posljedica od rasta količine vodene pare. Sada preostaje pažljivo praćenje svih parametara i konačna procjena utjecaja na klimu.