Kad bi nekim slučajem postojao stroj za putovanje kroz vrijeme, pa se preselimo na ulice staroga Rima i u doba Rimskog carstva, što biste prvo išli vidjeti? Gladijatorske igre u Koloseumu? Veličanstvene hramove na Forumu? Ili biste možda nekog prolaznika nabadajući latinski pitali gdje se dobro jede, pije i zabavlja? Gdje se može doživjeti nešto od antičkog noćnog života?
Zapravo što znamo o tom segmentu života u Rimskom carstvu? Većina arheologa i povjesničara bavi se 'važnijim' temama, no tragovi taverni i barova - ponekad sasvim nalik današnjima - mogu se naći na mnogo mjesta, najviše tamo gdje se i inače najviše može naučiti o svakodnevnom životu rimskih podanika, u Pompejima i Herkulaneumu. Uostalom, i ovdje smo pisali o nedavnom otkriću neke vrste antičkog fast fooda.
vezane vijesti
Jedan od najvećih i najpopularnijih autoriteta za svakodnevicu u antici, uključujući zabavu, jest američki povjesničar Garret Ryan, autor najpoznatiji po knjizi 'Naked Statues, Fat Gladiators, and War Elephants: Frequently Asked Questions about the Ancient Greeks and Romans' i popularnom YouTube kanalu 'Told in Stone'. Videa koja redovito objavljuje (ne samo o Rimu nego i o antičkoj Grčkoj) daju većinu odgovora na pitanja koja bi neki turist željan zabave mogao imati u Rimu.
Situacija je, ukratko, bila otprilike kao danas - pravo partijanje bilo je rezervirano za elite i bogatije, kao i danas kad se putuje u Las Vegas ili Dubai. Samo su oni mogli priuštiti cjelodnevne gozbe, lov na lavove ili dovoditi plesač(ic)e iz tada dalekih krajeva poput Španjolske. Ryan u svojoj zanimljivoj rekonstrukciji prati tipičnog novobogataša koji prvo odlazi u sumnjive dijelove grada kako bi se tamo potukao sa suparnicima koje su mu tjelohranitelji pažljivo izabrali, a potom u vilu u kojoj navodno poznaje nekoga, i tamo se tulum nastavlja do zore.
Za većinu stanovništva, međutim, rimski gradovi nisu pružali ni izbliza tako burni noćni život, jer su se budili u zoru i odlazili spavati s prvim mrakom, a između su naporno radili. Naravno, barovi i gostionice su postojale, ali nakon vremena večere nisu bili prikladni za obiteljska druženja. Tamo se kockalo i lokalo, s otresitim konobaricama, vino i pivo bili su u pravilu loši. Nije se, dakle, puno promijenilo.
A alkoholna pića, posebno najpopularnija pivo i vino, izgleda doista nisu bila naročito dobra, blago rečeno. Pritom, Rimljani su na pivo gledali kao na barbarsko piće prikladno samo za - po njima - divlje narode ostatka kontinenta. Tacit je, primjerice, pivo iz Germanije i Galije smatrao ravnim pokvarenom vinu. I doista, po onom što se danas zna, bilo je kiselo, bez obzira na pokušaj popravljanja zaslađivanjem, i imalo je reputaciju da izaziva vjetrove.
S druge strane, ni ondašnje vino ne bi naročito dobro prošlo na današnjim degustacijama. I Grci i Rimljani zapravo su pili bevandu, jako su razvodnjivali svoja vina jer je bilo prejako, i pokušavali ga popraviti medom. Svejedno, jedva je uspijevalo trajati duže od godine prije pretvaranja u ocat. Najcjenjenije je vino bilo ono koje je dolazilo s padina planine Falerno (danas se zove Monte Massico), na jednom zidu u Herkulaneju reklamira se riječima 'ovdje možeš piti za jedan (novčić), ako daš dva pit ćeš bolje, za četiri ćeš piti falernijansko'.
Koliko su voljeli vino, najbolje svjedoče neki zapisi o masovnom pretvaranju polja žita u vinograde, i to u tolikim razmjerima da je car Domicijan u jednom trenutku zabranio sadnju novih vinograda, te da ih se polovica u okolici Rima mora opet prenamijeniti za uzgoj žita. Valjda im je vino bilo važnije od kruha, zato u nekim izvorima stoji nevjerojatan podatak da se u Rimu u nekim razdobljima dnevno trošilo oko četiri litre vina po glavi stanovnika. Doduše, s obzirom da robove i još neke kategorije nisu računali u stanovnike, vjerojatno je prosjek ipak bio nešto niži.
Najpopularnija vrsta lokala u Rimu bila je popina, ekvivalent današnjim barovima, u kojima su tražili odmor od svakodnevnog života u pretrpanim stanovima. Prema nalazima u Pompejima, obično su bili smješteni na križanjima na glavnim ulicama. U gradu kojeg je uništio Vezuv samo je u ulici koja se pruža uz kazališnu četvrt postojalo čak 13 takvih barova koji su očito imali dovoljno gostiju. Popine su obično bile otvorene prema ulici, ponekad je tu bio i šank kako bi mušterije mogle biti brzo uslužene, možda i pićem 'za ponijeti'. Da bi privukli goste, neki su imali bogato ukrašene šankove, od skupog mramora do slika s mitološkim scenama. Šankovi su bili obično nešto niži od današnjih, a među gostima je bilo i djece. Dapače, bili su uobičajena slika u popinama. Barovi su imali i kuhinje, često smještene na ulazu, tako da mirisom jela privlače goste.
Popine su bile različite većine, neke su bile samo stajaće, druge nešto luksuznije sa stolovima, ponekad i s kaučima na kojima su se bogatiji gosti mogli izležavati. I jesti, naravno, jela poput dimljenog mesa, zelenog povrća, graha, vrućih pogača... Još jedan grafit iz Pompeja govori o proizvodima koji su se tu mogli kupiti, poput kruha, sira, kobasica, kaše..., a brojne su i freske koje prikazuju kako se tamo jelo i zabavljalo.
Zanimljivo, premda su se voljeli zabavljati, Rimljani su na ovakva mjesta - bar javno - gledali s prezirom, u nekim zapisima govori se o sramotnim kućama punim masti i loše hrane. Posebno se to odnosi na bogatije slojeve kojima se očito nije sviđalo biti viđen uz šank sa sirotinjom, sumnjivim likovima, ponekad i odbjeglim robovima. S druge strane, Virgilije u jednoj od svojih pjesama govori puno blagonaklonije o glazbi, vodi koja teče kroz gostionicu, pjesmama koje su se tamo čule, i mirisu ruža i voća koji se mogao osjetiti. Neki napisi, pak, o barovima govore kao o 'prostorima slobode' u kojima ima mjesta za svih.
Važan dio rimskog društvenog života bilo je kockanje, nema valjda arheološkog muzeja na svijetu koji u nekoj vitrini neće izložiti kockice iste kao one koje danas koristimo, zajedno sa čašom iz kojih su se bacale. Igralo se za novac svuda, bez obzira što je kockanje službeno bilo izvan zakona. Ne zbog toga što se shvaćalo gdje kockanje nekoga može odvesti, nego zbog toga što je obično vodilo incidentima, možemo se opet pozvati na pompejske freske na kojima su prikazani kockari u tučnjavi.
Očekivano, gosti su bili samo muškarci, kad su žene i prikazivane na slikama bile su osoblje, jer loša reputacija barove je činila mjestom na koje pristojne žene ne zalaze. Uostalom, mnogo barova bilo je povezano s prostitucijom, i to tako snažno da bi svaka žena koja bi prošla kroz vrata lako mogla biti obilježena kao prostitutka. Na nekim od fresaka spominju se i imena 'popularnijih' žena, čija reputacija je bila nadaleko poznata. Također, arheološki dokazi govore da je svuda bilo pojava nalik privatnim seks klubovima, uređenim poput bordela, i s različitim oblicima seksualne zabave za sve afinitete.
A uostalom, da Rimljani nisu bili skloni tulumarenju, ne bi od Grka preuzeli Dioniza, preimenovali ga u Bako, i onda još smislili feštu u njegovu čast čije je ime ostalo do danas za slične prigode: bakanalije. U njihovo doba, raspon onoga što se tada događalo bio je još i širi nego u naše vrijeme, obuhvaćao je otprilike sve između žrtvovanja životinja i grupnog seksa. U jednom trenutku su Bakanalije postale toliko razuzdane da su zgrozile čak i smjerne senatore, koji su ih 186. godine zabranili kao 'prijetnju autoritetu senata'. Podanike to nije naročito omeli, jer je manje više svaki praznik bio povod za pijanku. Nerijetko sa carevima kao predvodnicima partijanja.
