Svim stanovnicima derutnijih četvrti velikih gradova poznato je da je žohare gotovo nemoguće istrijebiti. Konvencionalna mudrost kaže da bi ti kukci jedini preživjeli globalnu nuklearnu apokalipsu. Doista, zašto je žohare tako teško ubiti?
Riječ je jednoj od najstarijih i najuspješnijih životinjskih vrsta na Zemlji. Tijekom evolucije nisu se puno mijenjali, a najstariji fosili žohara potječu iz razdoblja Karbona od prije više od 300 milijuna godina. Zahvaljujući svojoj prilagodljivosti, ti kukci spljoštenog tijela s tri para nogu duljine dva do tri centimetra proširili su se diljem planeta. Osjetljivi su na svjetlost i aktivni uglavnom samo noću.
vezane vijesti
Poznato je gotovo 5000 vrsta žohara, no ogromna većina tih vrsta živi u prirodnim staništima u tropskim i suptropskim krajevima gdje imaju važnu ulogu u ekološkim sustavima jer recikliraju organske tvari. Samo oko 30 vrsta žohara prilagodilo se životu u blizini ljudi, hraneći se ljudskim otpadom i obitavajući na mračnim i vlažnim mjestima u gotovo svim urbanim područjima.
Svoju otpornost žohari mogu zahvaliti kombinaciji fizikalnih i kemijskih prilagodbi. Ponajprije, oni su izuzetno brzi i strahovito žilavi. Znanstvenici su utvrdili da su žohari među najbržim beskralježnjacima i da mogu doseći brzinu od oko 50 duljina svojih tijela u sekundi. Prema ljudskim mjerilima, to bi bilo kao da čovjek trči brzinom od 300 kilometara na sat. Također im nije problem pronaći mjesto za skrivanje jer se zahvaljujući svojim tankim i fleksibilnim tijelima mogu uvući u pukotine čija veličina iznosi samo četvrtinu njihove visine. Njihova tijela također mogu izdržati veliki pritisak težine, što zna svatko tko ih je ikada pokušao zgaziti. Znanstvenici su izračunali da žohar - raspoređujući pritisak po cijelom tijelu - može izdržati težinu 900 puta veću od vlastite.
Isto tako, oni se mogu hraniti gotovo svakom organskom tvari, uključujući ljudsku kosu, papir i razna ljepila. Zahvaljujući širokom rasponu probavnih enzima i udomaćenih bakterija, mogu probavljati i trulu hranu siromašnu dušikom. Neke vrste žohara bez problema mogu jesti svoj vlastiti izmet i bljuvotinu, te mrtve pripadnike svoje vrste. U kanalizaciji ih očekuje prava gozba jer se hrane ljudskim izmetom a pripadajući mikrobi neće im naštetiti zahvaljujući sjajnom imunitetu koji ih štiti od brojnih patogena.
Također, imaju niz obrana protiv pesticida, a zahvaljujući izuzetno brzom razmnožavanju populacija žohara može jako brzo razviti otpornost na nove insekticide, već u roku od nekoliko mjeseci. Stručnjaci navode da su žohari razvili otpornost na više od 50 različitih kemijskih spojeva koji su inače smrtonosni za većinu drugih kukaca.
Ipak, suprotno uvriježenom mišljenju, žohari vjerojatno ne bi preživjeli nuklearnu apokalipsu: u usporedbi s brojnim drugim kukcima, oni baš i nisu otporni na radijaciju. U blizini nuklearnih eksplozija oni bi sasvim sigurno izumrli, a na udaljenijim lokacijama bili bi jako ugroženi. Nadalje, ako bi u nuklearnom ratu i ljudi izumrli, nestala bi prirodna staništa za brojne vrste žohara. Totalno međusobno uništenje u globalnom nuklearnom ratu možda je dakle jedini način da ih se zauvijek riješimo.
