U izmaglici zagrebačkog Laništa, ispred Arene, ranim jutrom u utorak 20. rujna, vrijedni roadieji tovarili su u kamione dijelove gigantskog LED zaslona i ostale skalamerije s oproštajnog koncerta 2Cellos u Hrvatskoj. Tako je i simbolično pala zadnja maglena zavjesa na deset godina međunarodno najuspješnije prodaje magle u povijesti hrvatske glazbe.

Za oproštaj od 'naše najveće svjetske glazbene senzacije', a kako kaže najava, 'posebno povezane sa Zagrebom', morali ste izdvojiti od 190 do 270 kuna ako ste željeli sjediti na tribini, čak 420 do 560 kuna ako ste htjeli u parter te skromnih 1130 do 1880 kuna ako ste poželjeli platinum VIP karte, uz koje dobivate piće i catering. Pritom ovo nije, kako stoji u najavi, zadnji koncert 2Cellos u Europi – već prekosutra će zasvirati u Veroni po manje-više sličnim cijenama, a okončat će oproštajnu turneju koncertima u Aziji, Australiji te Novom Zelandu.

Priča o 2Cellos zapravo je priča o snalažljivosti hrvatskog čovjeka, nominalno potkovanog u svom poslu, no i dalje bez ikakvih skrupula kad treba prepakirati koji hektolitar lažnog maslinovog ulja ili parsto kubika plina i preprodati ga kao bolji i kvalitetniji proizvod od sirovine, uspješno se šlepajući uz utjecajne sistemske zaštitnike. Sjetite se, uostalom, kako je započela karijera Luke Šulića i Stjepana Hausera, čelističkog dvojca s klasičnom naobrazbom u Beču i Londonu, koji su završili kao naporni cover bend što se – po vlastitom priznanju – raspada jer su obradili sve što se obraditi moglo.

Probili su se 2011. viralnom obradom 'Smooth Criminala' Michaela Jacksona, za dva tjedna nakupivši tri milijuna pregleda na YouTubeu. Niti nekoliko mjeseci kasnije potpisuju ugovor s izdavačkim gigantom Sony Masterworks, što im omogućava uranjanje u neiscrpne kataloge potencijalnih obrada i još dublje uranjanje u budžete TV serija, za koje obilato prodaju pozadinsku glazbu. Ipak, ključnu ulogu u njihovom usponu odigrao je sir Elton John, institucija sistema koja ih je osobno pogurala u svijet glazbene aristokracije, iako ni koncept čelističkih verzija poznatih pop i rock pjesama nisu smislili sami.

U svijetu ga je već odavno popularizirala finska Apocalyptica, bend koji i vizualno i svirački djeluje kao istinski nadahnut glazbom koju obrađuje. Opsjena 2Cellos, odajmo im priznanje i na tome, daleko je suptilnija i inteligentnija. Sofisticiranim izborom obrada i pažljivo uzgojenim imidžom celebrityja ugnijezdili su se u nišu Apocalyptice za pseudobogataše, upravo onakve likove koji će kupiti platinum VIP karte i gostiti se šampanjcem i kamenicama dok čela drndaju 'Thunderstruck' AC/DC-ja. Jer čelo je uvijek bolja kamuflaža malograđanštine od harmonike, uz koju je ista ta ekipa, doduše u mlađim i luđim danima, dernečila potkraj prošlog stoljeća, kad je istu tu stvar obrađivao Džej Ramadanovski.

Treba li, uostalom, bolji podsjetnik na taj institucionalni aspekt karijere 2Cellos od onog trenutka iz 2013., kad su na glavnom zagrebačkom trgu zasvirali 'Smooth Criminal' na svečanosti ulaska Hrvatske u EU, dok su ih iz publike gledali pravi smooth criminals, ekipa koju će godinama kasnije USKOK i Europol trpati u zatvor zbog korupcijskih partyja po zavičajnim klubovima ili makinacija s fondovima EU-a.

Reći ćete – nisu krivi Šulić i Hauser za to što ih sluša publika koja ih sluša, i bit ćete u pravu. Krimen 2Cellos je, međutim, taj što su na svjetskoj razini normalizirali koncept cover benda i estetiku pseudoklasike, presipavajući rock u čela kao lažno maslinovo ulje u ekstradjevičansku ambalažu, a pritom ne stvarajući nikakvu novu vrijednost, već samo pumpajući popularnost bezbrojnim klonovima poput Ane Rucner. Zato, parafrazirajući Hauserovu izjavu da je najviše ponosan na 'svoj utjecaj na mlade ljude da uzmu instrument u ruke', nadajmo se da će 2Cellos svojim odlaskom utjecati na mlade ljude koji su uzeli instrument u ruke da stvore nešto svoje, autentično i originalno. I možda tako naprave mali korak u promjeni percepcije Hrvatske, prvo kod nas, a onda, možda, i u svijetu.