Prošećete li ili se provozate Zagrebom ovih dana, teško da možete izbjeći jumbo plakate reklame za Gavrilović paštetu. Ako već ne zbog originalnosti, onda zbog veličine i pogotovo zbog prelijepe žene na slici - razlog zbog kojeg su je valjda autori plakata i angažirali. Ljepotica nogama grli violončelo uobličen od šnite kruha, koju, držeći u ruci nož umjesto gudala, premazuje paštetom. Banalno, reći ćete, jer da se lijepa žena koristi za reklamiranje bilo čega, od igle do lokomotive, od paste za zube do paštete, to zbilja nije novost. Što je žena ljepša i obnaženija, to bolje – i tako već desetljećima. A činjenica da u rukama drži šnitu kruha u obliku glazbenog instrumenta samo je glupava dizajnerska doskočica. To će, međutim, pomisliti oni koji ne znaju da je ključ ove reklame u imenu ljepotice. Radi se o Ani Rucner.

Kad može Seve, zašto ne bi i Ana?

Ana Rucner nije anonimna krasotica kojoj je jedini atribut njeno tijelo. Upravo suprotno, ona je poznato ime, violončelistica s karijerom, koja, slično kolegama poput 2Cellos ili Maksima Mrvice, sjajno komercijalizira svoju artističku vještinu, poigravajući se svojim odličnim izgledom. Više nego dečki, doduše, jer dečkima ipak izgled nije ključni element uspjeha. To što se Gavrilović ili neki dizajnerski studio kojeg je tvornica za preradu mesa angažirala, dosjetio da paštetu reklamira jedna, sada već estradna zvijezda, ne treba zamjeriti tvornici koja jedino želi prodati više svojih proizvoda. Uz Anu, ili uz bilo koga tko će izazvati pažnju.

Treba razumjeti i umjetnicu Anu Rucner; uostalom i Severina reklamira Ledo sladoled, zar ne? U krajnjoj liniji, nije toliko ni riječ o seksualizaciji klasične muzike, jer je, recimo, Vanessa Mae već prije dosta godina napravila iskorak u tom pravcu. No, kad bi na primjer Dunja Vejzović zapjevala na HTV-u, u Dobro jutro Hrvatska uz ABC siiiir! – to bi, recimo, bilo nešto sasvim drugo. Ili kad bi Ivo Pogorelić preludirao Chopina ispijajući Žuju, slobodno bismo mogli reći da se radi o banalizaciji klasične glazbe i glazbenika. No, u slučaju Ane Rucner prije je riječ o običnoj samoreklami. Sudeći prema njezinim ranijim javnim pojavljivanjima, često naglašenog erotiziranog odijevanja i nastupa, ona nije žrtva još jedne seksističke reklamne kampanje, već koristi svjesno svoje ženske atribute za privlačenje pažnje široke publike. Ta, pak, s njezinom glazbom nema nikakve veze, ali zato Ani donosi veliku popularnost i estradni status. Tako je Ana u ovoj priči pobjednica, jer dobiva i pozornost i novac. jednako kao i Severina – s tim da, za razliku od Seve, svira klasični instrument uz koji, recimo tako, 'ne ide' ovakva vrsta reklamiranja.

Gavrilović u C-duru

Zapravo, gubitnik ispada – pašteta. Reklama 'ne ide' jer vjerojatno malo od onih kojima je pašteta namijenjena ima doma CD-ove Ane Rucner, a plakat ih sigurno neće navesti da ih kupe. A niti publika klasične muzike (neće biti da je to bila ciljana grupa!) neće jesti više paštete, niti će djeca i njihovi očevi kojima se sviđaju Anine noge, slušati više muzike. Niti je pak ideja marketinške kreative toliko provokativna da se može mjeriti s onima Oliviera Toscanija, čuvenog po reklamama za Benetton zato jer navode na razmišljanje o važnim temama poput nasilja, rata, rasizma itd…Ovakva bi reklama , pametno napravljena, možda i mogla postati provokacija koja govori o bijedi današnjih klasičnih umjetnika koji nemaju ni za kruh, jer kome je još stalo do njihove umjetnosti i kulture uopće – kad bi se samo tako mogla protumačiti. Ali ne može. Jer sve ukazuje na do bola banalan pokušaj reklame koja je promašila cilj, naprosto zato jer je promašila ciljane konzumente. Malo je, naime, vjerojatno da će se uz pomoć Ane Rucner povećati prodaja paštete, čak i ako se reklama puno komentira na društvenim mrežama.

Teta pašteta i mama reklama

No ipak, ovaj je plakat zanimljiv zbog posve drugog, gotovo zaboravljenog razloga. Naime, zbog svoje stvarne, a ne imaginarne poruke. Zato jer se iz njega iščitava puno toga o percepciji žene u ovom društvu. Većina ljudi koja će vidjeti ovu reklamu ne mora znati ni ime Ane Rucner, ni njezinu karijeru (iako upravo reklama povećava šansu da je upamte) i neće ih biti briga ni za to da je reklama krajnje neukusna, da ne kažemo čisti kič . Prvenstveno će zapaziti odličan izgled i seksualiziranu pozu žene na slici. Stvarna, porazna poruka glasi: ako je žena klasična glazbenica - ili bilo koje druge javne profesije – male su joj šanse za uspjeh ukoliko se ne koristi izgledom . Žene, koristite svoj izgled, to će vam, a ne sviranje, donijeti uspjeh! Čak vam i pašteta u tome može pomoći! Sama profesija, ma koliko dobri bili u njoj, nije dovoljna. Ispada da su, pored paštete, najveće žrtve ove reklame baš žene.

Uglavnom, plakat za plakat’.