Afera Hotmail je krunski dokaz, a ujedno i paradigmatski primjer štetočinskog funkcioniranja ortačkog kapitalizma u Hrvatskoj. I dok se političke posljedice afere još uvijek zbrajaju, a javnost zabavlja špekulacijama o stabilnosti Vlade i vjerojatnosti raspisivanja novih parlamentarnih izbora, u posve drugom planu ostala je analiza odnosa politike i struke koji je iznjedrila ova afera. I po tom pitanju je afera Hotmail paradigmatski primjer koji zorno demonstrira do koje mjere je politika u stanju ignorirati savjete i upozorenja stručnjaka te na takav način pregaziti jednu struku (u ovom slučaju pravnu) i sve što ona predstavlja.

Kako naime drugačije objasniti tretman koji su u objavljenim mailovima dobili profesori Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Jasnica Garašić i Petar Miladin? Jasnica Garašić, naša eminentna stručnjakinja za stečajno pravo, javno je istupila čim je prijedlog lex Agrokora bio objavljen te je u 11 točaka argumentirano objasnila njegovu štetnost i razloge zbog kojih on ne bi smio biti usvojen. Za razliku od nje, Petar Miladin, uvaženi stručnjak za trgovačko pravo, u tajnosti je savjetovao skupinu Borg prilikom izrade tog zakona. Nakon što niz njegovih primjedbi nije bio usvojen profesor Miladin se ogradio od njega i tražio da ga se ne imenuje kao njegova autora.

Kakve su bile reakcije skupine Borg na komentare ovo dvoje stručnjaka? Sada već bivša potpredsjednica Vlade Martina Dalić tražila je da se osmisli argumentacija kojom će se pobiti razlozi protiv usvajanja lexa koje je iznijela Garašić, kao da je riječ o natjecanju u debatnom klubu u kojem pobjeđuje onaj koji osmisli u retoričkom smislu najbolji argument, a ne o zakonu s potencijalno nesagledivim pravnim i ekonomskim posljedicama. S druge strane, na osnovi mailova koji su procurili u javnost, na komentare i vrlo ozbiljna upozorenja o potencijalnoj štetnosti tog zakona za Republiku Hrvatsku, a koje je iznio Miladin, čini se da uopće nije bilo odgovora.

Što nam ovakav tretman stručnjaka i struke od bivše potpredsjednice Vlade govori o odnosu politike prema struci i stručnjacima? Pa ništa drugo nego da su stručnjaci političarima poželjni jedino kada svojom reputacijom doprinose povećanju vjerodostojnosti političkih procesa i odluka, odnosno kada ih se koristi i tretira kao smokvine listove. No kada ti isti stručnjaci žele problematizirati političke odluke, onda ih se ili sustavno ignorira ili se traži način na koji da ih se diskreditira. I da se razumijemo, takva situacija nije se prvi put dogodila tijekom izrade lex Agrokora, već se sustavno gaženje različitih struka od politike neprestano događa.

Lex Agrokor je poseban samo po tome što imamo paradigmatski primjer potkrijepljen pisanim dokazima koji sugeriraju to da se čak i na najvišim razinama izvršne vlasti do mišljenja struke u predmetu koji ima iznimnu gospodarsku i stratešku važnost za zemlju drži kao do prošlogodišnjeg snijega - dakle nimalo. Onog trena kada to osvijestimo ne preostaje nam ništa drugo nego da se zapitamo kako smo se doveli u situaciju u kojoj se jedna tako važna struka pregazi a da se dva puta ne promisli i jesu li političari zbilja jedini krivci za takvo stanje?

Rječnik hrvatskog jezika definira struku kao ukupnost teorije i prakse u bavljenju nekim područjem znanja, praktičnog rada ili obavljanja složenijeg radnog procesa. Drugim riječima, struka ima raznih; od primjerice stolarske, frizerske i kozmetičarske, pa do recimo medicinske, pravne i strojarske. Izvorni nosilac svih struka i svog znanja na kojem se struke zasnivaju je sustav znanosti i visokog obrazovanja što proizvodi i profesionalce koji prakticiraju u strukama za koje se zahtijeva fakultetska diploma i srednjoškolske nastavnike koji obrazuju profesionalce u strukama za koje treba srednjoškolsko obrazovanje. Dakle ako se od nekoga očekuje da gradi integritet i vjerodostojnost svojih struka, onda je to akademska zajednica, odnosno sustav znanosti i visokog obrazovanja.

Taj sustav utjelovljuje, održava i unapređuje najznačajniji dio nacionalne akumulacije znanja i upravo on bi trebao biti nositelj ukupnog društvenog napretka. U savršenom svijetu akademska zajednica bi svoj dignitet i integritet gradila ne samo na znanju, izvrsnosti i objektivnosti, nego i na svijesti da javni novac koji dobiva za svoj rad podrazumijeva i visok stupanj društvene odgovornosti. Pri tome društvena odgovornost akademske zajednice podrazumijeva i proizvodnju vrhunskih znanstvenih radova i kvalitetnih diplomanata i doktoranda, ali i kontinuirano informiranje i educiranje javnosti o bitnim temama, ukazivanje na bitne trendove i probleme te osmišljavanje i predlaganje rješenja tih problema u svrhu izgradnje uspješnijeg društva.

No u kojoj mjeri hrvatska akademska zajednica predstavlja taj idealizirani svijet? Koliko joj je doista stalo do digniteta struka zasnovanih na znanju i izvrsnosti, nažalost najbolje govori poražavajuće niska pozicija naših sveučilišta na svjetskim rang-listama koja sugerira to da se Hrvatska nalazi na začelju svjetskih znanstvenih trendova. Daljnjoj eroziji digniteta akademske zajednice u javnosti i među političarima svakako su doprinijele višestruke korupcijske afere na fakultetima i skandali s plagijatima. Akademska zajednica, koja je dominantno preokupirana sama sobom i vlastitim opstankom, zaboravila je i na preostali dio svoje društvene odgovornosti: ona se često uopće javno ne izjašnjava onda kada jedino ona može dati kvalitetno i kvalificirano mišljenje o nekoj političkoj odluci, javnoj politici, društvenoj pojavi ili procesu. Tu i tamo oglasit će se pokoji usamljeni pripadnik te zajednice, ali koji samostalno nema dovoljno snage utjecati na ishode političkih procesa.

Takav je pojedinac u slučaju lex Agrokora bila Jasnica Garašić. Njezin kolega Petar Miladin se pak odlučio na savjetovanje skupine Borg u tajnosti, propuštajući pri tome osvijestiti to da njegov rad financiraju porezni obveznici, zbog čega je komentare koje je davao skupini Borg trebao dati na uvid hrvatskoj javnosti. Da se u javnosti pojavilo dvoje eminentnih stručnjaka koji su argumentirano osporavali donošenje lex Agrokora, taj zakon bi bilo puno teže usvojiti. Da se javio još pokoji pravni stručnjak (a takvih je sigurno bilo), pritisak javnosti bi se povećao pa možda ni lex Agrokora ni političke krize koju je on izazvao uopće danas ne bi bilo.

Što struke mogu napraviti da izmijene situaciju u kojoj su se našle dobrim dijelom vlastitom zaslugom? Akademska zajednica kao izvorište svih struka treba inzistirati na izgradnji vlastite vjerodostojnosti koja se može zasnivati samo i isključivo na znanstvenoj izvrsnosti. Ona ujedno mora graditi kulturu javnog dijaloga o društvenim problemima i političkim odlukama te inzistirati na tome da se javne politike usvajaju na temelju mišljenja struke koja se, gdje god je to moguće, trebaju zasnivati na provjerljivim analizama i empirijskim dokazima. Strukovne udruge moraju graditi vlastite standarde i inzistirati od svih svojih članova na njihovoj potpunoj primjeni.

Profesionalci koji prakticiraju određenu struku, pogotovo ako su i njihovo cjelokupno obrazovanje i njihov rad financirani javnim novcem, pak moraju osvijestiti to da su oni ti od kojih se očekuje da javno komentiraju društvene procese i političke odluke. Njihova šutnja u trenutku kad je od presudne važnosti da progovore ta je koja više nego išta drugo erodira struku i omogućuje političarima da donose štetne odluke te usvajaju opasne zakone s nesagledivim društvenim posljedicama.