U beskrajnoj lavini informacija što nas svakodnevno zatrpavaju, tek se rijetki pacijenti još sjećaju jedne priče s početka rujna prošle godine, kad je Zadarska nadbiskupija objavila rezultate ankete pod imenom "Potvrđeni za život u punini - prva godina priprave kandidata za slavlje svete Potvrde". Prema istraživanju što ga je online, anonimno, među 750 adolescenata u dobi od 14 do 19 godina provela dr. Marijana Mohorić, redovnica i predavačica na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, ispada da znatna većina klinaca koji u srednjoj školi pohađaju vjeronauk, ako su sigurni da će ostati anonimni, podržava sve ono protiv čega se Katolička crkva zalaže svim raspoloživim sredstvima: i istospolne brakove, i predbračni seks, i pravo na pobačaj, i rad nedjeljom, i lake droge i eutanaziju, i… Ma, sve redom.

Sve u svemu, štono znane pjesme kažu – uzalud vam trud svirači i džaba vam novci, moji sinovci… Godinama je već jasno da školarci "odabiru" "izborni" vjeronauk ponajviše zbog prosjeka ocjena, jer tko na kraju godine nema zaključenu peticu iz vjeronauka, tome je, brate, valjalo davno prije osigurati pomoćnika u nastavi. Oni među njima (opet ogromna većina) koji se odluče pohađati i župni, izvanškolski vjeronauk - jer jedino uz njega mogu biti krizmani ili firmani, pače dobiti sakrament potvrde, nije školski dovoljan, ne! – imaju i dodatni motiv.

"Iz samoga slavlja proizlazi da je učinak sakramenta potvrde puni izljev Duha Svetoga, (…) prema tome, potvrda pridonosi rastu i produbljenju krsne milosti: dublje nas ukorjenjuje u božansko posinjenje (…) čvršće nas sjedinjuje s Kristom, umnaža u nama darove Duha Svetoga, usavršuje naš vez s Crkvom…" – to i još triput toliko koječega srodnog piše u stavku III. članka 2. poglavlja "Sakramenti kršćanske inicijacije" u Katekizmu katoličke crkve (HBK i Glas Koncila; Zagreb 1994.). E, to su razlozi zbog kojih i mladež i roditelji žele taj sakrament potvrde! Taj, kako smo ono rekli, usavršeni vez sa Crkvom, produbljenje krsne milosti, tako je, i čvršće sjedinjenje s Kristom također. Svjetovnijim i puku bližim jezikom govoreći – PlayStation 5, smartwatch i iPhone. To su ključni razlozi radi kojih nepregledna gomila klinaca upisuje još i župni vjeronauk, a ne treba smetnuti s uma ni mogućnost da poneka od djevojaka (koje se, uzgred, za krizmu redovito oblače i obuvaju daleko manje smjerno nego za maturalni ples) želi baš ono transrodno, pardon, transcendentno, božansko, hm, "posinjenje". Kad bi u katekizmu spominjali i "pokćerivanje", kladim se u cijelu honorarčinu za ovaj tekst da bi i broj mlađahnih muških polaznika župnog vjeronauka i krizmanika u prvim odijelima s kravatom porastao barem za jedan posto.

Roditelji i kumovi pri svemu tome osjećaju, samo malo da se prisjetim citata, evo ga, značajan "izljev Duha Svetoga" iz svojih novčanika, što mnogi među njima kompenziraju pojačanim uljevom istoga u ždrijela tijekom blagovanja i svetkovine. Onda i taj dernečić prođe i… I onda gotovo nitko od te generacije krizmanika ne nastavi dolaziti na mise, nekako naglo oplića ona "ukorijenjenost", izblijedi "sjedinjenost" i krene se rašivati onaj "usavršeni vez".

Sakrament potvrde, ta krizma, firma, ili kako se već gdje naziva, možda je i najlicemjerniji obred u širokoj paleti nedosljednosti konfesije od koje sam se odavno – osim na banalnoj kulturološkoj razini – odmetnuo u možebitno ništavilo bezvjerništva. Igrom sudbine, bio sam prije desetak godina svjedok ("bit ćete mi svjedoci", ponavljao je Ivan Pavao Drugi, glavni potpisnik citiranog priručnika za nauk vjere) grupnom, pače masovnom, površnom ispitivanju tuceta malodobnika i malodobnica koji će sutradan, nakon odrađenog školskog i župnog vjeronauka, svi redom bez problema primiti sakrament potvrde: ni imena četvorice evanđelista nitko od njih nije znao nabrojati, a kamoli ona apostolâ. Svejedno su, velim, sutradan svima službeno ovjereni i ukorijenjenost i sjedinjenost i, nadasve, usavršenost veza. Čemu uopće služi sakrament potvrde vjere u (katoličkoga) Krista, ako je svima koji u slavlju sudjeluju savršeno jasno da potvrđenici, u silno visokom postotku, mare samo za to kako izgledaju i što će dobiti na dar?!

Nadbiskupa dubrovačkog i riječkog Matu Uzinića (ne kužim baš najbolje kako ista osoba može biti na obje dužnosti, ali ne da mi se sad zivkati i gnjaviti svog najdražeg vatikandžiju) prije desetak je dana na društvenim mrežama skoro pa pribilo na križ zato što je podređenim svećenicima i pripadajućoj pastvi sugerirao (čitaj: naložio) odgodu krizmenih svečanosti. A čovjek je samo postupio građanski i, hm, dužnosnički odgovorno. U nešto blažoj mjeri, barem zasad, sa sličnim se reakcijama svoga stada suočava i nadbiskup splitsko – makarski Marin Barišić, koji je u četvrtak, nakon konzultacija s epidemiolozima, izdao podjednaku preporuku za područje svoje terenske nadležnosti. Slični izljevi gnjeva, slutim, dolaze i do zadarskog nadbiskupa i šibenskog biskupa, koji su se također poveli za njim. Ispada, nekako, da se pastva manje ljuti na evidentne grijehe svojih pastira (i individualne i strukturne) nego li na njihove zdravorazumske postupke koji se tiču nekog tamo apstraktnog "općeg dobra".

Kad smo kod zdravog razuma – s tri sam strane čuo iskustva s već održanih krizmi i potpuno su identična: za vrijeme obreda, u samoj crkvi ili ispred nje, svi se strogo pridržavaju epidemioloških mjera, sve po pe-esu. Belaj nastaje kasnije (znate li da u zbilji, uistinu vam kažem, već nekoliko godina egzistira i širi se pojam "after krizma party"?) kad svi duboko ukorijenjeni, prožeti i sjedinjeni pođu iz crkve na gozbu virusovu uz savršen vez cajki. Upravo se na to i pozivaju (nad)biskupi dok obrazlažu svoje preporuke, ali to im je tek em uzalud em džaba. U Splitu i Sinju, evo upravo čitam, neke su se župe odmetnule od načela subordinacije i odlučile se ne pokoriti nadbiskupovoj preporuci. U njihovim će crkvama, ne treba sumnjati, zaista sve biti organizirano kako treba, a za dalje ih nije briga, Bog je ljudima podario blagodat slobodne volje. Jedino ne znam kako će i koliko biti valjan taj sakrament. Naime – potvrdu vjere mogu pružiti jedino (nad)biskup osobno, ili od njega imenovani namjesnici. Ako se koji od tih namjesnika, da ne kažem povjerenika, ogluši o preporuku nadređenoga i krene krizmati o svom poslu, hoće li to Crkva priznati ili neće? Hoće, premda neće, iako, tako da... Kao uvijek dosad, dosljedna u nedosljednosti i licemjerju.

Kako siju, tako žanju. I Crkva i pastva. I eto ih nazad na početku, na onoj anketi.