Stjecanje doktorata, ako ga ne kupite za nekoliko tisuća maraka u susjedstvu ili ako vam neka od hrvatskih akademskih mafija ne omogući prečac, obično je dug i samotan put na kojem nema ničeg glamuroznog. Višegodišnje izučavanje određene teme zahtijeva sustavnost, analitičnost, ustrajnost i barem malo originalnosti. S vremenom se izgubite u člancima, knjigama i laboratorijima da biste u slučaju uspjeha iz njih izašli uz potvrdu znanstvene zajednice da možete biti njen dio. Mnogi takvu mogućnost nakon što prime doktorat, upoznavši prirodu i mehanizme znanosti i akademije, odbacuju nastavljajući svoje karijerne puteve izvan nje – u industriji, nevladinom sektoru, školama, a neki očigledno i u Saboru.

Upravo se ondje prethodnog tjedna odigrala zanimljiva interakcija između predsjednika Vlade, mr. sc. Andreja Plenkovića i saborske zastupnice i sveučilišne profesorice, dr. sc. Marije Selak Raspudić, vezana uz kvalifikaciju koju neki imaju, a drugi je 'nisu bili dostojni'.

Predsjednik je Vlade na trenutke u toj teatralnoj razmjeni pokazao nadmen stav koji bi izvan političke arene vjerojatno bio okarakteriziran kao bahatost. Politika je, naročito ova parlamentarna, drugačiji tip kazališta u kojem se koriste tehnike, sredstva i postupci koji nama u gledalištu izgledaju oholo, nadmeno i nepotrebno. Verbalno napadanje i uzvraćanje političkom protivniku vješta je igra oko granice koja se ne smije prijeći, a to je vrijeđanje po boji kože, nacionalnosti, imovinskom statusu, vjerskom ili seksualnom opredjeljenju. Kad netko i krene tim putem i spočitne drugome da je žena, Srpkinja, Hrvat, homoseksualac, vjernik ili neugledan, u prvi mah nađu se tisuće onih koji će reći: 'Bravo, majstore! Dobro si mu rekao, legendo!' Ubrzo, kad nestane tapšanje po ramenu i lajkovi na društvenim mrežama izblijede, slijedi marginalizacija, a ponekad i dugoročna osuda.

Što god neki mislili o njoj, Hrvatska je dovoljno zrela za to da takve stvari ne prolaze. Ne vole to ljudi ovdje. Andrej Plenković dobro to zna i u skladu s tim igra svoju rolu. Dr. sc. Marija Selak Raspudić, čiji ulazak u politiku smatram pozitivnim, u tom dvoboju doktorice i magistra pokazala je neiskustvo. U želji da odgovori političkoj nadmenosti premijera, podlegla je porivu da ga osobno vrijeđa, i to temeljem obrazovne razine. Rekla je: 'A uvaženi magistre Plenkoviću, da vi čitate koliko sam ja čitala, i vi biste bili doktor znanosti, a ne tek magistar!' te mu još nadmeno poručila: 'Još vam nije kasno. Nastavite!' Neki ne vole magistra Plenkovića, ali ponajmanje zbog njegove titule. Njegova je moć takva da ga nije potrebno javno braniti, ali sve druge magistrice i magistre, građanke i građane sa srednjoškolskom i osnovnoškolskom kvalifikacijom - treba.

Izjava zastupnice zoran je prikaz akademskog snobizma, osobine koju ljudi s opravdanjem preziru. Taj osjećaj superiornosti i ekskluziviteta, često praćen pogrdnim komentarima ili aktivnostima prema onima koji nemaju određenu kvalifikaciju, posebno je otrovan u akademskoj zajednici, u kojoj bi se trebalo argumentirano raspravljati o idejama, teorijama i rezultatima istraživanja, a ne o tome tko ima kakvu školu. Isticanje doktorata kao znaka osobne vrijednosti može se shvatiti i kao nepotreban iskaz samohvale. Zar je netko manje važan ako nema tu samotnu titulu? Za što ga ona kvalificira u Saboru? Po čemu je taj neki ili ta neka bolji/bolja od onoga ili one s osnovnom školom, strukovnim obrazovanjem, fakultetskom diplomom ili tek magistarskom, u slučaju Plenkovića? Titula, baš kao ni odijelo, ne čini osobu.

To bi naročito trebalo ponavljati mladim ljudima koji se trenutno obrazuju. Istraživanje obrazovnih i karijernih aspiracija učenika pokazuje prekrasno šarenilo snova i želja mladih ljudi u Hrvatskoj. Neki od njih žele biti kuhari, neke žele biti astrofizičarke, a ima među njima i tokara, filozofa i programerki. U tom rasponu potencijala ovog društva koje budi nadu postoje i neki koji žele doktorirati i baviti se znanošću, baš kao i oni koji se žele baviti politikom. Njihove aspiracije, premda vezane uz različito trajanje školovanja, ključni su dijelovi njihovih osobnosti i motivacija za pozitivne životne ishode. Ako želimo da ova zemlja bude za sve svoje ljude, bilo bi dobro da je gradimo na načelu da je svaki član zajednice jednako vrijedan i da svojim obrazovanjem i radom pridonosi pozitivnim ishodima. U takvom društvu treba se aktivno suprotstavljati bahatosti i snobizmu bez obzira na političku moć i akademsku titulu – magistra i doktorice, premijera i saborske zastupnice.