"Šta je bilo dragi, ko ljutio?"

"Ma, pusti, ništa posebno…"

"Čekaj malo, ne mogu pustit, izgledaš mi preozbiljno. Na poslu sve okej?"

"Ma je… Mislim, kolko može bit, sve znaš. A ti?"

"Sve pet, nego… Gledam tebe, ne kužim zašto si tako snužden?"

"Ženo božja, di neću bit snužden kad od 150… Ne, čekaj, od 186 brojeva, ej, 186, ja ne pogodim ni jedan jedini! Al baš nijedan!"

"Čekaj, čekaj, to ti o eurođekpotu?"

"A o čemu drugom?"

"Okej, dragi, smiri se, sjedi nazad, bravo, ajmo ovako… Pod jedan, ni ti ni ja nemamo pojma o matematici i statistici. Pod dva, nema ni niko oko nas, jel tako? Međutim…"

"Ajme, Goga, nemoj me opet s tim svojim međutimom…"

"Čekaj, stani malo! Međutim, gle, banalna računica će ti reć da nije riječ o, kolko si reko, 186 bro… op, op! Otkud sad toliko brojeva? Šta nije eurođekpot pedeset plus dvanaest? To je šezdesdva, ak se dobro sjećam zbrajanja iz prvog osnovne."

"Da, al prošlo kolo sam imao jedan plus dva, to je bilo dvajšest eura."

"I?"

"Nema 'i', ovo kolo put sam onda išo zaigrat na tri kombinacije, jer prošli put je bilo samo na jednu. Znači, triput po pedeset brojeva, plus još triput po dvanaest. Sto osamdešest, a nijedan moj, nijedan jedini."

"Ne ide tebi matematika, Dado, pa ne ide… Znači šta: uplatio si koliko, triput po dva eura za svaku kombinaciju?"

"Da, plus još dva, za onu ekspres srećku, ali govno, ni tamo ništa."

"Okej, ajmo zbrojat pa oduzet. Znači od dvajšest eura ti si investirao osam, umjesto dva kao inače, a nisi dobio ništa. Jel tako?"

"Pa da, sori…"

"Ne moraš se ništa ispričavat, ej, Dado, pogledaj me, ti znaš da ja tebe volim ko nikog na svijetu. Ajmo to pogledat u širem svjetlu i s vedrije strane. Gle, ti si nama priskrbio dvajšest eura prošli tjedan, jel tako? A ovih osam, koji tebi sad izgledaju kao uludo bačeni – ne! Nisu bačeni u vjetar, nego si nam samo smanjio uštedu. A ona je i dalje dramatično veća neg šta bila da prošli tjedan nisi ni zaigro, jel tako?"

"Ma čekaj, osamnajst eura, kakva je to ušteda, o čemu ti pričaš? Pa tolko potrošim samo kad otvorim vrata samoposluge i uzmem onu košaricu!"

"Evo, ljubavi, ja ti sad dam deset, pa igraj dalje, tebe prati sreća, samo se koji put i ona mora odmorit. Ja sam ti najbolji dokaz. Mislim, to, za sreću."

"I šta ako i to opet izgubim?"

"Pa nećeš uplatit svih deset, jel tako? Ono šta ti ostane, to si uštedio. Samo ti je, eto, ušteda umanjena za iznos uplate."

"Dobro, al ako ne uplatim, ostane mi svih deset!"

"I šta ćeš s njima, stajat dole ispred ulaza u samoposlugu, dječak je tužan i sam, nja, nja… Majke ti mile, ja te dokapitaliziram, i to s jasnom svrhom, a ti mi tu kukaš i mudruješ! Okej, kolki je taj eurođekpot sad?"

"Ne znam točno, oko sto milja eura mislim."

"Opa! A šta bi mi s tih sto miljona da ih, recimo, osvojiš?"

"Nemam ti pojma. Znam šta bi s otprilike deset, al sa sto, bogme… Fakat pojma nemam."

"Eto vidiš. Zamisli samo kolka je to gnjavaža, em porezi, em dokazivanje porijekla imovine, em… Em doživotna alimentacija meni, jer ti bi sto posto već za mjesec dana zbriso s nekom plastičnom sponzorušom, znamo vas muške, em bi ti se na leđa nabacila cijela pohlepna familija, plus kojekakvi ucjenjivači sa strane, jer sigurno bi se odma pročulo… Jel kužiš ti kolku si uštedu već sad ostvario? U lovi, u trudu, u uloženom vremenu! I za mene i za sebe i za ko zna koga sve ne, i poznatog i nepoznatog! Gle, imaš onih osamnaest od prošli put, em sam te ja sad dokapitalizirala s još deset, i ako ovaj tjedan ne uplatiš ništa, to ti je već dvaesosam ušparanih eura. A ti mi tu kukaš, alo!"

"Ej, znaš šta? Pun mi je kufer tog tvojeg izvrtanja i relativiziranja! Da nema ovog štrajka po sudovima, u ponedeljak bi u sedam ujutro dao zahtjev za razvod! Zbog psihičkog zlostavljanja, eto! Al jebiga, ak se ovo nastavi, došli bi na red za pet godina…"

"Pa jesam ti rekla: tebe prati sreća, naročito sa mnom. Ajd, uzmi ovih deset eura i šuti do daljnjeg, može? Mislim, nemoj skroz zašutit, samo mi nemoj kukat, pliz!"