U vremenu u kojem puno veću prijetnju Eurosongu od političkih i društvenih turbulencija, strogih žirija ili populizma televotinga predstavlja rapidna infiltracija umjetne inteligencije u glazbu, Baby Lasagna nameće se kao posljednja šansa da Hrvatska uz pomoć zdrave pozitivne energije na ovom natjecanju postigne povijesni uspjeh. A što ćemo tad?
Baš u tjednu u kojem je Baby Lasagna poharao probe za polufinale Eurosonga u Malmöu i koeficijente kladionica za pobjedu na njemu, u globalnom glazbenom svemiru eksplodirao je AI alat Hrvatima prilično smiješnog imena Udio. Dotični alat pojavio se na internetu prije manje od mjesec dana, a strelovitu svjetsku slavu, usporedivu tek s onom ChatGPT-ja, stekao je po tome što vam, za samo nekoliko minuta, može izbaciti gotovu pjesmu po vlastitoj želji. Sveti gral glazbe, kako su to zamislili kreatori alata, postiže se tako što ćete u njega utipkati parametre poput željenog stila, razdoblja, aranžmana, pa čak i teksta, a on će vam iz baze izbaciti ono što želite slušati, pjevati, svirati, puštati ili – vrlo diskutabilno – stvoriti.
vezane vijesti
I dok su glazbenici amateri, kritičari, ali i laici, pipkali po Udiju pokušavajući kreirati AI verziju trap cajke, rock hita ili pobjednika Eurosonga, medije je preplavila nostalgična opservacija. Prisjetili su se da se posljednji put kad je netko iz Hrvatske pobijedio na Eurosongu – bila je to zadarska grupa Riva pod zastavom Jugoslavije s terasa-rock evergrinom Zrinka Tutića 'Rock Me Baby' – raspala država koju su predstavljali. Pitali su se ljudi što nas čeka ako 'naš Marko' pokori Europu u Malmöu, za što prema aktualnim koeficijentima pouzdanih britanskih kladionica ima nevjerojatnih 28 posto šanse, više od ijednog hrvatskog predstavnika otkad je ove zemlje. Hoće li se raspasti Europska unija, Eurosong ili nedajbože Hrvatska, raskupusana dilemama u kojem političkom, demografskom, sportskom ili popkulturnom smjeru bi se dalje trebala kretati.
Crni labud ili crna mačka Eurosonga
Ne samo da se ništa od toga neće dogoditi, već prvi put u povijesti ovog festivala Hrvatska može izaći kao crni labud, ili crna mačka Eurosonga - čisti i zasluženi pobjednik što donosi sreću narodu koji je na Eurosongu nikad nije imao. Jer Baby Lasagna, valjda prvi put otkad ovu državu netko negdje predstavlja, nije napravio ništa pogrešno.
No zato brojni drugi jesu. Prvo ga je, na što smo svi tada graknuli, pokušao satrati sam HRT, uvrstivši ga na Doru tek s rezervne klupe nakon što se povukla Zsa Zsa. Čak i kad se provukao u završnicu Dore, krila mu je umalo potkresao međunarodni žiri, predvođen susjedima Talijanima, onima koje gleda preko pučine Savudrijske vale na kraju spota 'Rim Tim Tagi Dim' i onima koji bi ga, znajući navade talijanskih žirija, trebali potkresati i u finalu.
Nakon premoćne pobjede na Dori izvirili su i hejteri, od onih koji su pokušali iskonstruirati aferu s tobože ukradenim semplom, preko nabrijanih fanatika Eurosonga koji sumnjaju u njegove vokalne sposobnosti, do nenadmašnog Dejana Lovrena, koji je u pobjedu mladića, koji se ne srami reći da je katolik, a da to ne zvuči napadno, uspio učitati demonsku woke agendu.
Sve je te pritiske Marko Purišić, i dalje skroman i otporan dečko iz Umaga, mada već – dojma smo – pomalo umoran od cirkuskih štula na koje su ga stavili, otresao s rukava poput mačjih dlaka. Demonstracijom stoicizma, na kakvu je javnost dresirana u prvih nekoliko tjedana izbornikovanja Zlatka Dalića, no bez pentranja na brda ukazanja i ostalih preforsiranih aspekata famozne 'poniznosti', Baby Lasagna polako je osvajao simpatije nacije i na svoju stranu pridobio mlade, stare, lijeve, desne, domoljube i skeptike.
HRT i HNS su se posuli vagonom pepela zbog gafa predselekcijskog žirija Dore i Dejana Lovrena te uzvratili mobilizacijom reprezentativnog tipa: masovni plesnjaci na koreografiju 'Rim Tim Tagi Dim', svakodnevna uključenja u Dnevnik, još češći tiktokovi i shortsi, posebno dizajnirani nogometni dresovi, druženje s dijasporom u narodnim nošnjama, čak i poletne objave bivše predsjednice, za koju i dalje strahujemo da bi u napadu domoljublja mogla uletjeti Baby Lasagni u svlačionicu.
Uspon na brdo ukazanja
A postoji li nešto što bi 'našeg Marka' trebalo spriječiti u pokušaju pobjede? Ove godine, zbilja, nikad manje toga. Iako smo u nominalno težem polufinalu, plasman u finale već smo praktički upisali jer se u polufinalima broji samo televoting. Moguća prepreka su eventualni tehnički problemi s televotingom u nekoj zemlji, u kojem slučaju uskače žiri. No čini se da ne postoji scenarij po kojemu šest od 16 pjesama može pokupiti više narodnih glasova od izvođača koji je u međuvremenu postao globalni favorit u rangu prošlogodišnjeg viceprvaka, Finca Käärije.
Postoji određena prijetnja male promjene sustava natjecanja, u kojemu podjednako pravo glasa uz 37 zemalja sudionica ima ostatak svijeta, da ne kažemo 'eurosongovska dijaspora' – internetska izborna jedinica u kojoj može glasati baš svatko na svijetu. Iako je broj glasova preko interneta, kao i u slučaju televotinga, ograničen na 20, a zbroj utječe tek na tri posto glasova, uvođenje ove značajke u godini u kojoj nije bilo izrazitog favorita daje nešto veću prednost onima čija je dijaspora razbacana u većem broju zemalja.
Među njima, kao što smo to na bolan način osvijestili posljednjih godina, dominira Ukrajina. Iako pjesma 'Teresa & Maria' u izvedbi alyone alyone & Jerry Heil igra na razornu slavensku melodiju, sve drugo, od zazivanja Majke Tereze i Djevice Marije do zazivanja 3D brda ukazanja scenografijom pozornice, toliko je pretjerano da strahujemo da je treće mjesto na kladionicama, iako ne opravdano, možda i prenisko.
Za više od toga, ipak, trebat će im poguranac 37 stručnih žirija, a oni bi ove godine mogli favorizirati švicarsko nebinarno biće po imenu Nemo, koje je još nedavno vodilo na kladionicama ispred Baby Lasagne. Zanimljiva pojava, maštovit spot i pametno targetiranje publike donijet će Nemi hrpu bodova i glasača, pa bi Nemo i Marko lako mogli završiti u onom posljednjem, dramatičnom split-screenu kad se čita broj glasova u televotingu koji odlučuje o pobjedniku.
Uz ove tri pjesme, u samom vrhu, baš kao i kladionice, očekujemo Italiju i Francusku, čiji su pjevači Angelina Mango i Slimane i na HRT-u demonstrirali vrhunske glasove i pojave, a Francuz bi, prema kladionicama, trebao dobiti i najviše bodova žirija. Račune bi im mogao pomrsiti i Nizozemac Joost Klein s eurotrash satirom 'Europapa', koju od šireg razumijevanja ipak dijeli jezična barijera, a tu je i, sudeći po klipićima proba, vreli nastup britanskog LGBT aktivista Ollyja Alexandera, glavnog glumca serije (i frontmena benda) Years and Years.
Kao još jedan pritajeni favorit sve se više probija irski industrial horror folk 'Doomsday Blue', koji izvodi Bambie Thug, na Eurosongovim kanalima titulirana zamjenicama they/them/fae, od čega je potonje vila. Jasno je: na Eurosongu se ove godine više nego ikad nosi nebinarno, mladalačko, divlje, progresivno. A u takvom društvu Baby Lasagna izgleda skoro kao gimmick starog svijeta, kompenzacija za Kääriju koji nije otišao do kraja i treba ga iskupiti.
Baby Lasagna kao avatar protiv AI-ja
A što ako zbilja pobijedimo? Hrvati su poznati po, u ovom slučaju, timarenju mačka u vreći obilnim porcijama lazanja, pa tako na Redditu već čitamo o rentanju stanova u kvartu oko Arene idućeg svibnja za 200 eura na dan ili o upitima šefova Arene HRT-ovoj delegaciji smiju li nedajbože organizirati neki koncert u travnju jer će im Eurosong potpuno zauzeti dvoranu. Zabavljamo se i čitajući prijedloge za moguće voditelje Eurosonga u Zagrebu – Severina i Goran Višnjić su mainstream favoriti, Ida Prester i, pobogu, 2 Cellos alternativna opcija, a kad već nema Helge Vlahović, a s mlađim voditeljima slabo stojimo, netko bi barem za green room mogao spariti Olivera Mlakara i Kseniju Urličić.
Sva ta zafrkancija ne bi bila moguća da Marko Purišić i ekipa nisu toliko normalno, prirodno i opušteno društvo, nakon nogometaša valjda jedina hrvatska reprezentacija koja se zna nositi s pritiskom na međunarodnoj sceni. Veza s nogometnom reprezentacijom nije slučajna – Italija je 2021. postala prva zemlja koja je pobijedila na Eurosongu i nogometnom Euru, pa se neki prilično ambiciozno nadaju da bi Marko Purišić i Luka Modrić 2024. mogli ponoviti ono što su prije dvije godine uspjeli Damiano David i Federico Chiesa. Za nogometaše se ne usuđujemo prognozirati, ali Baby Lasagni će, uz vještinu i nastup – koji, ako je suditi po klipićima, izgleda svjetlosnim godinama bolje od Dore – ipak trebati i malo sreće. Valjda je Zlatko Dalić ostavio nešto i za ove koji se ne penju na Brdo ukazanja.
A što ćemo ako se ostvari 'kletva raspada Jugoslavije'? Ako se već nakon eventualne pobjede Hrvatske treba nešto raspasti, neka to bude upravo hrvatska eurosongovska kletva. Nakon svih užasa koje smo u posljednjih 20 godina slali na Eurosong, ako pobijedi mladić iz naroda, bez zaleđa u glazbenoj industriji, koji je do jučer rifovima i produkcijskim trikovima hranio niže rangirane njemačke metalce, Eurosong će još malo odgoditi strmoglavljivanje popularne glazbe niz brdo ukazanja umjetne inteligencije. Jer ovo nije samo borba Hrvatske i ostatka Europe, već i boj za budućnost Eurosonga između AI brljanja po Udiju i skromnog istarskog rokera koji je svoj sempl pošteno platio. Zato, Marko, oderi to one more time for all the good times, rim tim tagi digi rim tim tim. Sljedeće godine ćemo ionako poslati nekog AI Kedžu.
