Nalikuje li višestranačka demokracija konkurentskoj borbi na slobodnom tržištu? Usporedba možda i nije neumjesna. Na tržištu političkih ideja nude se određeni proizvodi koje građani 'kupuju' na glasačkom mjestu. Političke stranke – a što će drugo – reklamiraju svoj proizvod. Kako je tržišna borba surova, dovijaju se na raznolike načine. Angažiraju estradne zvijezde, snimaju spotove, otimaju se za skup medijski prostor, odlaze u dječje vrtiće i tamo se neiskreno cere, rano ustaju i na ciči zimi rade sklekove, smišljaju slogane i, uopće, pokušavaju se ponašati kao marketinški odjeli velikih proizvođača sredstava za pranje posuđa i zahodskih školjki.

Kod kupaca-birača razvija se emotivan odnos prema ovom ili onom političkom brendu pa se na koncu ne zna zašto netko kupuje Coca Colu, a netko Pepsi Colu, kad je riječ zapravo o istom, zašećerenom i nezdravom piću.

U redu, vjerojatno je neizbježno da političari od sebe prave budale, ali razlika između političkog i ekonomskog marketinga je u tome što su proizvođači sredstava za pranje posuđa i zahodskih školjki s vremenom naučili da reklamirani proizvod treba biti kvalitetan ili barem jeftin kad već nije kvalitetan, sve u skladu sa znamenitim pravilom value for money, po kojem je kupac spreman platiti i više ako za to dobiva kvalitetu, odnosno ne žali se na lošu kvalitetu ako je proizvod dovoljno jeftin.

Program političke stranke ne mora biti kvalitetan. Može biti i potpuno idiotski. To je potpuno legitimno jer i idioti imaju pravo na artikulaciju svojih interesa. Zašto izvjestan broj građana ne bi u idiotskom programu prepoznao svoje težnje, svoje vizije i svoje nade? Ono što je bitno jest da nekakav program postoji i da je – reklo bi se – prepoznatljiv.

Problem u Hrvatskoj je u tome da su političke emocije, politički marketing i politički brendovi pojeli političke programe. Ako se vratimo na početni primjer, to znači da smo suočeni s agresivnom reklamom koja reklamira samu sebe, a sadržaj, dakle proizvod, dakle politički program, ostaje nepoznat. Vjerojatno zato što ga i nema.

Osim ako - sudeći po primjerima iz fenomenologije hrvatskog političkog marketinga – ustajanje u zoru ili licemjerno kreveljenje pred dječicom nije politički program.

U saborskim raspravama i u javnoj komunikaciji suprotstavljene stranke uopće se ne osvrću na programe svojih protivnika, kao da sve imaju identičan program i kao da se sva razlika između stranaka svodi na to da bi ekipa iz stranke A bolje provodila taj program od ekipe iz stranke B – program koji je, rekoh, identičan i neupitan, drugim riječima program kojeg nema.

Kada stranka A napada stranku B, ona kaže da je ekipa stranke B 'lopovska i korumpirana' ili tako nekako, ne citiram, a stranka B uzvraća da je stranka A 'komunistička', što u zadanom političkom kontekstu ne predstavlja politički program, nego neukusnu psovku. Iz toga proizlazi da stranka A misli da je program stranke B zapravo izvrstan, samo kada ga ne bi provodili 'korumpirani lopovi' i tako dalje.

Tko je ovdje, dovraga, Pepsi, a tko Coca Cola?

U javnosti su se pojavili glasovi da je tvrdnja da su 'svi oni isti' pogubna za demokraciju. Slažem se, ali nije problem u toj tvrdnji, nego u tome što bi se vodeće političke stranke trebale konačno udostojati i reći nam što zapravo žele i što namjeravaju. Naime, kriza je, recesija je, nezaposlenost je, pada GNP, raste proračunski deficit...

Potrebni su nam i programatski i konkretni odgovori na neka pitanja.

Hoće li se proračunski deficit smanjiti tako da se kozmetički umanje rashodi, a proračunski prihodi će se i dalje namicati postojećim sustavom fiskalnog zlostavljanja? Ili podizanjem lihvarskih kredita u inozemstvu (dok to još bude moguće)? Ili inflacijom? Tim starim dobrim sredstvom legalizirane razbojničke krađe. To znači ukidanje slobodnog tržišta čiju će ulogu distribucije novca i robe preuzeti država. U redu. Može i tako. Zašto idioti ne bi imali svoj politički program?

Ili će se proračunski rashodi smanjiti toliko drastično da će privreda najzad odahnuti od pritiska proračunskih prihoda poput utopljenika koji je izronio na površinu i s krikom udahnuo zrak? Moglo bi i tako, ali i vladajući i pretendenti na vlast znaju da bi se tako lišili važne – kao Cola slatke – poluge vlasti.

Ono najgore jest da je državni intervencionizam toliko zahvatio privredno tkivo da se i ne može odstraniti preko noći. Činjenica da egzistencijalne sudbine mnogih građana ovise upravo o proračunu znači da je vladajuća grupa učinila te građane suučesnicima u pljački društvenog bogatstva. Umjesto da ih opskrbi priborom za ribolov, država ih održava na životu ribicama prženim na užeglom ulju. Ni to nije politički program, nego jednakost u siromaštvu koju bi trebali financirati – siromašni.

Jedan primjer ukazuje da program ipak postoji. Naime, u Hrvatskoj je u posljednjih godinu dana ugašeno oko tisuću obrta. Podatak je alarmantan. Osim što je riječ o egzistenciji tisuću obitelji, ta činjenica izgovara čitava poglavlja o državnom intervencionizmu koji svim raspoloživim sredstvima guši privatnu inicijativu. Obrti su ugašeni zato što obrtnici jednostavno više nisu bili u stanju podmirivati svoje fiskalne obaveze. Suočeni s tim podatkom, vladajući krugovi su reagirali despotski bahato, ustvrdivši da su obrtnici ugasili obrt samo zato da bi izbjegli porezne obaveze i nastavili rad na crno. Vlast u obrtnicima, dakle, ne vidi poduzetnike koji nešto proizvode, nekog zapošljavaju i tako pridonose vlastitom i društvenom napretku, nego u njima vidi puki izvor državnih prihoda! Kao da čitava privreda nije vrijednost po sebi koju treba njegovati, stimulirati i otvarati joj prostore slobode, nego pojava koja se tolerira samo zato što državi može priskrbiti nešto novca kojim će se puniti ambis proračunskog deficita.

To nije program stranke nesretnih kliničkih idiota prema kojima možda i nisam bio politički korektan. To je program moralnih idiota koji podmuklo pokušavaju uvjeriti stanovništvo da je jedini smisao društva i svake pojedinačne egzistencije financiranje države – za čije neodgovorno stvorene dugove svi građani trebaju biti i solidarni dužnici i jamci. Lažnom prijatelju koji traži jamca za kredit (koji ne namjerava otplaćivati) građanin može uskratiti i to zadovoljstvo i prijateljstvo. Kada se usudi pomisliti da bi tako trebao postupati i prema državi, on postaje utajivač poreza, ako ne i veleizdajnik.

Zar vlast misli da bi obrtnici riskirali povlačenje u sivu ili crnu ekonomiju da nisu na to natjerani egzistencijalnom nuždom u koju ih je gurnula ta ista vlast? Ako uopće i rade na crno i ako ne razmišljaju o samoubojstvu. Zar ne bi radije obavljali svoju djelatnost javno i legalno te sa zadovoljstvom plaćali razuman porez da bi zauzvrat živjeli u razumno organiziranoj državi? I za državu vrijedi načelo value for money. Treba biti što jeftinija i što kvalitetnija, znači demokratska i samozatajna. Zasad onoj tisući obrtnika ne ostaje drugo nego da pokuša preživjeti u sivoj zoni ekonomije i ustraje u svojoj hrabroj i legitimnoj građanskoj neposlušnosti.