Heroj iz blata

Radi se o takozvanom 'političaru iz paštete' koji će u 'blatnjavim mokasinama' do besvijesti obilaziti gradsku periferiju, i stvarati privid prisutnosti i brige. Koji će, iako neće razumijeti probleme niti ih dugoročno rješavati, uvijek iznova razapinjati pseudodemokratski dekor pa kad god se zavjesa iluzija malo podere, spremno priskočiti da zakrpa asfalt, položi cijev, promijeni popločenje, zamijeni žarulju ili očisti snijeg.
Ovakav prijetvorni stil vladanja i upravljanja u kojem se stvara privid da se sve samo radi zbog građana i da se građane pita na način da je komunikaciju sa njima usmjerena na njhove svakodnevne i specifične interese, najviše je uvježbao Milan Bandić. Grad kao socijalnu i prostornu cjelinu, on je raskomadao na zbroj usitnjenih interesnih sfera pa tako pregled nad cijelom situacijom ima jedino 'gradonačelnik - naš čovjek'. Na neki način, Bandić je građanima sakrio socijalnu, ekonomsku i prostornu mapu grada. A sakriva je upravo taj pseudodemokratski dekor stalne političke promidžbe koja se odvija po principu lokalnih kampanja: jedan na jedan, od jednih do drugih sirotinjskih vrata po blatnjavoj kaldrmi. Nažalost, ako je suditi po kampanji njegovog najozbiljnijeg protukandidata, politička kultura u Zagrebu neće se mnogo promijeniti.

Koncert po željama

SDP-ovac Rajko Ostojić, je početkom ovog mjeseca službeno započeo svoju kampanju i predstavio je zagrebačku 'Platformu za razvoj', dokument kojemu bi, da se ne radi o predizbornoj kampanji, bilo teško odrediti žanr. Zapravo se radi o dvije knjižice koje nalikuju na nešto poput prijedloga zagrebačke razvojne strategije. U prvoj se knjižici SDP-ovi savjetnici prisjećaju svih ideja koje posljednje četiri godine kruže Zagrebom te nabrajaju opća mjesta razvoja suvremenog grada , dok je druga zapravo ključan moment Ostojićeve kampanje jer se bavi listom želja stanovnika zagrebačkih četvrti. Ta je lista dobijena telefonskim anketiranjem 50.000 građana te su njihove želje filtrirali SDP-ovi stručnjaci pa su one plaćenim dopisnicama ponovo vraćene na glasovanje i tako je odabrano po 7 projekata za svaku četvrti.

Iz perspektive političkog marketinga ovakav pristup je možda opravdan. On možda daje odgovor na pitanje: Kako provoditi lokalnu kampanju po principu jedan na jedan, a opet biti drugačiji od Bandića? Kako pokazati da i Ostojić pita svakog građanina osobno: 'Što je tebi bitno?' Čak i da se Ostojić odlučio ranije da želi postati gradonačelnik , da je stvaranje Platforme za razvoj započelo ranije, okupilo utjecajne javne ljude i da je doista održao javne rasprave po svim četvrtima i mjesnim odborima, pitanje je bi li dosjetka sa telefonskom anketom i povratnim dopisnicama, nakon kojih će se svaki pojedinačni odabir pribrojiti zajedničkom procesu odlučivanja i sudjelovanja, mogla imati dovoljan odjek.

Strategija kao instant-juha

Na stranu realna politika i politički PR, ali što misli neki dobronamjerni ili naivni građanin kad stane čitati Ostojićevu knjižicu pa se razveseli na pomisao da je to stvarno strategija? Kako njemu objasniti da dokument koji nalikuje na strategiju to zapravo nije? Da su njena poglavlja (analiza stanja, vizija i ciljevi) izmišljena kako bi se stvorio privid dugoročnog strateškog razmišljanja, a statistike zagrebačkih četvrti (nije do kraja jasno čemu služe statistike koje se ionako mogu pronaći na službenim sranicama grada) su samo apstraktni znak i funkcioniraju kao kvaziznanstvena tapeta. Valjda kako bi riječi izgledale autentičnije, a autori vjerodostojniji?

Što reći na nerazumijevanje procesa i postupaka kojima se uopće dolazi do strategije razvoja jednog milijunskog grada (iako je visokouređenim gradovima veličine Zagreba, poput Amsterdama ili Helsinkija, trebalo oko 2 godine za izradu prijedloga, Ostojić obećaje da će kad dođe na vlast u roku od 6 mjeseci Skupštini predložiti razvojnu strategiju) i na razne druge nedoumice i zabune oko pojmova poput javno-privatnog partnerstva, civilnog društva ili konkurentnog grada? Zašto je za svaku četvrt (baš kao da su sve one iste, s jednakim brojem problema i stanovnika), pobrojan isti broj projekata koji će pokrenuti razvoj? Nije jasno zašto neke četvrti imaju projekte koji imaju dalekosežniji utjecaj na razvoj, poput prometnih studija ili planova sanacije, a neke, poput Donjeg Grada ili Novog Zagreba, usprkos očitom pritisku investicija, nemaju u planu izradu prostorno-planske dokumentacije. Osim što se brkaju kruške i jabuke, predlažu se nepotrebni zahvati ili su učinjeni previdi za koje nema opravdanja.

Politika izgubljena u prijevodu

Jasno je da su oni izvučeni iz glasačkog bubnja u kojem je sudjelovalo 50.000 građana, ali znaju li autori kampanje da se takav koncept upravljanja u kojem građani zaokružuju želje, umjesto da doista međusobno raspravljaju ili sudjeluju u pregovorima sa svim akterima (interesne skupine, investitori, stručnjaci), na mikrorazini četvrti, eventualno rezultira imitacijom participacije. Ali se zato na gradskoj makrorazini razini redovito pretvara u paternalistički princip: 'Na lokalnoj razini ćemo izgraditi asfalt, ali velike investicije nisu predmet rasprave jer ja znam što je za vas najbolje' – isti onaj koji već imamo.

Nije to samo problem Bandića ili Ostojića, jer baš kao što ne razumiju civilno društvo ili način izrade strategije, naši političari zapravo ne razumiju anatomiju lokalne politike. Suvremeni njemački filozof Jurgen Habermas će poluironično konstatirati da je dužnost i uloga političara našeg vremena prevođenje stručnih termina javnosti. Valjda su tako zagrebački SDP-ovci naivnom Zagrepčaninu odlučili pokazati kako se brzo i efikasno, dopisnicom, telefonom i internetom, može napraviti strategija razvoja grada. Ili se oni tim nisu ni uopće bavili? Možda danas više nisu političari oni koji 'prevode' stručne termine i objašnjavaju ukupnu stvarnost, nego to za njih rade specijalizirane agencije. Zato priča o razvojnoj strategiji koja to nije, i predstava građanskog sudjelovanja koje se svodi zaokruživanje ponuđenih odgovora, i nalikuje na promotivne kampanje kakve se rađaju u glavama kreativnih direktora i kopirajtera.

Jednadžbe i nepoznanice

Koji je onda stvarni politički horizont Ostojićeva programa, onkraj realne politike i političke promidžbe? Što ostaje nepovratno zagubljeno u tom prevođenju ako ne sama demokracija? Ne treba prije vremena isključivati niti jednog od trojice favorita za zagrebačkog gradonačelnika. Teško je u prvom krugu predvidjeti koliko će HNS-ovih glasova otići Ferdeljiju ili HDZ-ovih Bandiću, a sasvim je izvjesno da bi SDP-ovo biračko tijelo moglo, osim Ostojiću, biti donekle sklono obojici njegovih rivala. Bandić je poput radioaktivnog materijala, dugo je vrijeme njegovog raspada. U političkom smislu on već duže vrijeme ne stvara novi socijalni kapital, a to je prepreka za dobrog gradonačelnika. Ferdelji je nepoznanica. Možda najveća nepoznanica sam sebi jer dok se hvali svojim poslovnim uspjesima u istoj rečenici priznaje da voditi grad nije isto kao voditi tvrtku.

I Ostojić se voli pohvaliti svojim profesionalnim iskustvom pa za sebe govori kako je on doktor koji će 'izliječiti bolesni grad'. To malo podjseća na one svećenike ljekare koji su organizirali ulice prvih srednjovjekovnih gradova što su se razvili pod samostanskim zidinama. Bili su uvjereni da znaju najbolje, pa zato nisu ni pitali svoje purgere. U ono vrijeme ionako nije bilo telefona.