Tko kaže da Zagreb dolaskom na vlast stranke Možemo! i njezinih koalicijskih partnera nije ostvario svoju zelenu politiku ili, kako to ističu u stranci, izvršio zelenu transformaciju. Zagreb nikad nije bio zeleniji kao ovo proljeće. Što zbog obilnih kiša, što zbog neodržavanja zelenih površina, mnogobrojni su punktovi u gradu poput pašnjaka. Trava je toliko narasla da bi čak i dijelovi zagrebačkog centra mogli poslužiti za ispašu krava i ovaca. Ponegdje i krda bivola, jer su neodržavani gradski nasadi prepuni trave visoke i do pola metra.

Zagreb se doista transformirao u grad u kojem se tijekom sezone jesenskih kiša slabo čisti uvelo i mokro lišće tako da svaki prolaznik treba pripaziti da se ne oklizne, a tijekom sezone proljetnih kiša u svojevrsni GPG – Gradsko poljoprivredno gazdinstvo, idealno za stočarstvo. Ako je to bila namjera nove gradske vlasti, misija je ispunjena. Prava je šteta to što uz obraslu travu i drvorede rastu i hrpe smeća te bi potencijalna stada morala pronaći pravi put do orošene hrane.

Kao što je ove zime na nekoliko sati odjenuo radno odijelo zagrebačke Čistoće te marljivo radio kao njezin pomoćni radnik ne bi li dogovorio prekid štrajka radnika Čistoće, prvi čovjek Zagreba Tomislav Tomašević sada može odjenuti radno odijelo zagrebačkog Zrinjevca te nekoliko sati kositi travu i saditi cvijeće. To bi mu birači sigurno honorirali jer su posrijedi konkretno obavljeni poslovi. Za posao za koji je izabran na lokalnim izborima 2021., osvojivši u drugom krugu gradonačelničkih izbora impresivnih, gotovo dvjesta tisuća glasova, birači će ga nanovo ocjenjivati u svibnju 2025. Na točno polovici mandata Tomašević i njegova stranka, u kojoj je od ožujka, uz Sandru Benčić, jedan od dvoje koordinatora, teško mogu uživati istu potporu kakvu su imali kada su preuzeli dužnost početkom lipnja 2021.

Unatoč neprijeporno dobroj volji za promjenama nabolje u gradu koji se od početka 1990-ih uglavnom vodio u pogrešnom smjeru pretvorivši se od perspektivne srednjoeuropske metropole u vrijeme Univerzijade 1987. u peribalkansko leglo korupcije, klijentelizma, licemjernog populizma i provincijalizacije na svim razinama, o čemu svjedoči i niz sudskih postupaka, Možemo! u funkciji nove gradske vlasti nikako ne uspijeva učiniti vidljivije korake naprijed. Iako u stranci naglašavaju da oni idu sporo kako bi stigli daleko, čini se da Možemo! ide toliko sporo da zapravo ide unazad. Nakon dvije godine Zagreb je izgledom zapušteniji negoli prije dolaska stranke Možemo! na vlast, a mnogobrojne crne točke diljem njega dodatno su propale.

Što građani i turisti vide, a vlast ne?

Naslijeđene ruševine - od bivše zgrade Zagrebačke banke i Paromlina, doslovce nasuprot gradskoj upravi, do napuštenih tvornica, među kojima su u srcu grada Nada Dimić, Badel i Gorica - djeluju jezivo. Možda bi se mogle komercijalizirati iznajmljivanjem za snimanje filmova strave i užasa jer ništa ne bi trebalo uložiti u scenografiju. Umjesto funkcionirajućeg modela prikupljanja otpada, gradskim se ulicama sve više valjaju vrećice za smeće jer je reduciran broj osporavanih kanta tako da niz njih stoji na zelenim površinama ili čak po ogradama, a spremnici se prazne dovoljno rijetko da im se sadržaj gomila pokraj njih.

Više je tramvajskih linija skraćeno, a iskrsnu upitne inicijative, poput dizanja željezničke pruge kroz središte grada umjesto njezina spuštanja pod zemlju, jer podignuta pruga, kako su pokazala iskustva drugih gradova, redovito ruši kakvoću života u njezinoj neposrednoj blizini. Pravi je biser zahvat u Vlaškoj ulici te je ona umjesto pješačke zone postala pješačkim pritvorom usred gustog prometa s crnogoricom posađenom u neprimjerene betonske žardinijere, pa se 'skljunila' već prvi dan. Je li se u dvije godine moglo otvoriti kino Europa, a preostale tramvajske postaje opremiti informativnim zaslonima s redom vožnje? Možemo! očito cilja toliko daleko da niti ne primjećuje stvari koje su blizu. Građani i turisti primjećuju.

Dakako, gradska vlast čini sve da bi sanirala posljedice potresa, proširila kapacitete dječjih vrtića i škola, osigurala uravnoteženi proračun te odgovorno upravljala javnim novcem. No to se i očekivalo od prve vlasti poslije Bandića. Iznenadila je pak kadrovska limitiranost, manjak mašte i inicijativa za istinsku preobrazbu grada koji je stalno na čekanju, sporost u postavljanju prioriteta i njihovu izvršavanju te veoma loša politička komunikacija koja će u konačnici i odbiti presudan broj birača od ponovnog izbora iste vlasti.

K tome, stranka Možemo!, koja se opravdano u svim sferama funkcioniranja države na nacionalnoj i lokalnoj razini zalaže za krajnju transparentnost, sama djeluje netransparentno. Njezini su politički skupovi obavijeni velom tajne, mogućnost učlanjenja posve limitirana, do Tomaševićeva stupanja na dužnost stranačkog koordinatora njegov se prethodnik Teodor Celakoski gotovo dvije godine na čelu vladajuće stranke u Zagrebu i jedne parlamentarne stranke uopće nije javno isticao osim kada je opsovao u Gradskoj skupštini, a građani i dalje teškom mukom dobivaju informacije koje su važne za njihov svakodnevni život u gradu.

Na putu prema dolje

Ako su demokratičnost, otvorenost, odgovornost i dostupnost ono na čemu Možemo! s pravom ustrajava u cijeloj državi, onda u svemu tome stranka sama mora biti primjerom. Dapače, najbolja. U politici se na vlastitoj vjerodostojnosti izbori ili dobivaju ili gube. Tomašević i dalje osobno uživa visoko povjerenje hrvatskih građana u ispitivanjima javnog mnijenja, jer u odnosu na glavninu hrvatskih političara djeluje pošteno, obrazovano i pristojno. U sljedećih godinu-dvije morat će potvrditi da je sposoban, odlučan i uspješan u vođenju grada, inače će Možemo! već na europskim i parlamentarnim izborima 2024., a da se niti ne govori o lokalnim izborima godinu kasnije, postati stranka od samo jednog izbornog ciklusa. Odluka Vlade, odnosno HDZ-a, da i najveći hrvatski gradovi Zagreb, Split i Rijeka, u kojima su na vlasti potencijalni akteri oporbene predizborne koalicije Možemo!, Centar i SDP, ostanu bez prihoda od prireza samo će otežati funkcioniranje lokalnih vlasti te njihov ponovni izbor. Zato Tomašević i kolege trebaju biti znatno kreativniji i učinkovitiji negoli dosad, jer nisu li u mogućnosti uspješno voditi gradove, kako će državu?

Očito je dugogodišnji aktivizam - na čijem je temelju nastala platforma, odnosno stranka Možemo!, posljedično ga iskoristivši za uvjerljiv nastup na izborima - kontekstualno nešto sasvim drugo u odnosu na karakteristike koje su nužne za upravljanje tako složenim sustavom kao što je najveći i najbogatiji hrvatski grad. Zagreb je uistinu zabljesnuo uoči i tijekom Univerzijade pokazavši da niz njegovih prednosti, od izvrsnog položaja preko koncentracije znanja i resursa do sinergije tradicije i napretka, u novim desetljećima može označiti dugoročni rast i razvoj. To se nije dogodilo ne samo zbog rata i poraća, nego i zbog lošeg upravljanja gradom. Možemo! će imati sve manje prostora i opravdanja da za sve loše u gradu okrivljuje bivšu upravu na čelu s Bandićem. Možda će se jednom dijelu građana Bandićevo vrijeme činiti boljim od aktualnog. Dođe li sadašnja vladajuća stranka u Zagrebu u taj položaj, bit će to zvono za uzbunu.

Usto, Možemo! upravlja Zagrebom de facto samostalno. Zagrebački SDP jedan je od najslabijih u državi, ako ne i najslabiji, sveden na uživanje u nekoliko sinekura, bez izabranog vodstva niz mjeseci te dugoročno bez perspektive, pri čemu je za sadašnju pasivnost stranke u gradu najodgovorniji njezin predsjednik Peđa Grbin. Znajući da bez koalicije s Možemo! ne može računati na kakav-takav rezultat na parlamentarnim izborima sljedeće godine, Grbin je zagrebački SDP sveo ne na manjeg partnera u zagrebačkoj vladajućoj koaliciji, nego na nepostojećeg. Pritom u samom Možemo! niti ne skrivaju da su 'jeftino' dobili SDP s obzirom na ono što su zatražili zagrebački socijaldemokrati.

SDP je na lokalnim izborima u Zagrebu ostvario najslabiji rezultat od 1993. spustivši se prvi put nakon gotovo tri desetljeća na jednoznamenkastu postotnu podršku birača. Nastavi li se ovako dalje (ne) raditi te izgubi li stranka i sljedeće izbore za Sabor, SDP od 2025. možda više niti ne bude dio zagrebačke Skupštine. Za Možemo! je pak problem to što u dvije godine nije razvio stranačku mrežu diljem zemlje, a kako će je i razviti odbijajući potencijalno članstvo ekskluzivističkim pristupom. Pritom je u Splitu na prošlogodišnjim izborima ostao ispod izbornog praga, baš kao i u Osijeku na mjesnim izborima, i to u koaliciji sa SDP-om. Ukratko, nakon dvije godine Možemo! u Zagrebu pokazuje ne samo stare, nego i nove deficite jedne hrvatske političke stranke te nije nemoguće da glavni grad Hrvatske za dvije godine ponovno dobije novu vlast. Samo zeleniji i travnatiji.