'U 34 godine staža svega sam se nagledala u ovom našem kvartu, od rata nadalje, ali sad je fakat kritično. Dođu mi djeca na upis u školu bez temeljnih socijalnih i emocionalnih vještina…', zabrinuto je započela iskusna pedagoginja iz jedne zagrebačke osnovne škole svoje viđenje mjere roditelj - odgojitelj, dodajući da se 'u krutoj strukturi škole ta dječica često brzo izgube i kaj ćeš onda...'

Generalizacije su redovito netočne, naročito u obrazovanju. Mnoga od 21.000 djece čiji roditelji trenutno koriste ovu mjeru ni po čemu se ne razlikuju od svojih vršnjaka koji su imali prilike pohađati neki oblik ranog i predškolskog odgoja. Ipak, iz perspektive odgoja i obrazovanja i same djece ova je mjera višestruko štetna. Mjeru roditelj - odgojitelj može ostvariti i koristiti nezaposleni roditelj s prebivalištem u Gradu Zagrebu koji u zajedničkom kućanstvu skrbi o najmanje troje djece, od kojih najmlađe dijete još nije polaznik osnovnoškolskog programa obrazovanja. Dijete pri tome, što je posebno problematično, ne smije pohađati jasličke i vrtićke programe. Zabranjeno mu je. Ne smije.

Naknadu od 65 posto prosječne bruto plaće djelatnika u gospodarstvu Grada Zagreba, što iznosi oko 4500 kuna neto, ali i mogućnost godišnjeg povrata poreza, što iznosi oko 20 tisuća kuna godišnje, trenutno koristi 5586 građanki i građana Zagreba. Kad je Milan Bandić sa suradnicima osmišljavao mjeru majka - odgojitelj, kasnije preimenovanu u roditelj - odgojitelj, najmanje se vodio interesom djece. Mjera se Bandiću učinila političkim jackpotom jer su se njome isticali demografski smjer gradskih vlasti, socijalna osjetljivost i briga za obitelj. Istovremeno se smanjivala 'nezaposlenost' i vješto maskirao velik problem dostupnosti jaslica i vrtića u Zagrebu. Sve navedeno značilo je i veći broj glasova na izborima. 'Pa tko može ići protiv toga da je djetetu najbolje s majkom i to još kad je plaćena…', pomislio je Milan.

Zloupotreba skupe mjere

Koliko se u prvi mah činila politički atraktivnom, mjera se ubrzo pokazala izrazito skupom. Povećanje troška nagnalo je bivšeg gradonačelnika da početkom 2020. predloži izmjene mjere na način da se ona može koristiti samo do napunjene sedme, a ne petnaeste godine života djeteta, da se iznos fiksira, a ne da klizno bude vezan uz prosječnu plaću u Zagrebu, da korisnici mjere moraju biti nezaposleni šest mjeseci prije njenog korištenja… Razlozi za promjene prije svega bili su financijski, ali i činjenica da su se ljudi počeli strateški odnositi prema mjeri. 'Zašto da radim za minimalac kad mogu biti uz djecu i ostvarivati veće prihode', racionalno je pomislilo njih tisuće. Na prijedlog ograničenja korisnici mjera reagirali su pritiskom na Bandića pa je od promjena, kao i u većini drugih situacija, brzo odustao.

U predizbornoj kampanji Tomislav Tomašević i platforma Možemo! vrlo su oprezno spominjali mjeru roditelj - odgojitelj. U želji da se malo kome zamjere, obično bi naglašavali da će prije donošenja odluke provesti detaljne analize. U tjednu iza nas novi vladajući u javno su savjetovanje uputili prijedlog odluke kojom ograničavaju nove zahtjeve za ovu mjeru s 5. rujna ove godine. U obrazloženju prijedloga navode da mjera nije imala pozitivne demografske učinke te da se, što je i Bandić primijetio, njen trošak iznimno povećao. U brojanju rođenih i jednostavnim ekonomskim obrazloženjima određenih odluka često izostaje ključna perspektiva toga zašto je ova mjera višestruko problematična.

Zabranom korištenja javnog formalnog sustava odgoja i obrazovanja mjera roditelj - odgojitelj onemogućuje socijalizaciju djece u njihovim najvažnijim razvojnim razdobljima i uskraćuje ih za podražaje koji omogućuju prepoznavanje i početni razvoj njihovih raznolikih potencijala. Sve znanstvene spoznaje ukazuju na to da se, u kombinaciji s obiteljskim, kvalitetan formalni sustav ranog i predškolskog odgoja pokazuje najboljim okružjem za razvoj djece. To se prije svega odnosi na razvoj njihovih vještina komunikacije i suradnje s drugima, istraživanja i spoznavanja svijeta oko njih. Također, to je jedinstveno mjesto druženja i prijateljstva, ali i učenja konstruktivnog rješavanja nesuglasica i sukoba. Vrtići su i mjesta razumijevanja odnosa prema starijima, koji nisu roditelji, i zajednici, koja nije samo obitelj. Ideja da se mjerom ograničava iskustvo djece i da se isključuju iz formalnog sustava odgoja i obrazovanja duboko je pogrešna.

Što sad?

Početni koraci novih gradskih vlasti vezani uz ovu mjeru, za razliku od inicijalnog nesnalaženja prilikom različitih imenovanja, pozitivni su. Ipak, javne politike nisu samo prekidanje loših mjera, već prije svega osmišljavanje i provedba onih koje će pozitivno djelovati na zajednicu. U tom smislu, osim ograničenja roka, potrebno je već sada dati sigurnost da će se zakonski poštovati sve gradske obveze prema trenutnim korisnicima mjere. Bilo bi korisno da se roditeljima, prije svega majkama, omogući što brže uključivanje u svijet rada, pri čemu to uključivanje treba učiniti fleksibilnijim na način da se omoguće i potiču različite kombinacije radnog i obiteljskog vremena.

Također, važno je odmah postaviti kao prioritet izgradnju učinkovite mreže dječjih vrtića u skladu s demografskim i migracijskim projekcijama. Uz navedeno, nužno je osnažiti odgojno-obrazovne radnike u ovom dijelu sustava i raditi na povećanju kvalitete njihove usluge, promijeniti kriterije za upis u vrtić i snižavati cijenu vrtića s ciljem da uskoro usluga postane besplatna za građane. Sve navedeno je ostvarivo, ali za to su potrebne odlučnost, odgovornost s financijama i inovativnost.

Na novoj je vlasti dokazati da ima te osobine, usprkos početnim posrtajima i sporosti. Ne treba to učiniti zbog troška usluge, već zbog onih koji rijetko ulaze u razmišljanja političara - djece - i to kako bi baš svi oni mogli steći iskustvo vrtića. Najboljeg razdoblja i mjesta na našem obrazovnom putu. Mjesta koje treba biti dostupno svima, a ne samo nekima. Mjesta koje nikada ne bi smjelo biti zabranjeno. Neponovljivog mjesta susreta, igre, prijateljstva, učenja i zabave.