Željko Bebek vs. Željko Joksimović. Doris Dragović vs. Aleksandra Prijović. Happy Fest vs. Kafansko veče. Ovo su samo neki od jesenskih i zimskih koncertnih obračuna u zagrebačkoj Areni. Je li nama koji smo svoj kulturni novac spremni izdvojiti za nešto drukčije sadržaje vrijeme za glazbenu mirovinu?
'Bitni troškovi života nisu samo preživljavanje, stanovanje i režije. To je i kultura', kaže Sandra Benčić, buduća premijerka iz maštarija urbane ljevice, na predstavljanju svoje kandidature. Rekla je to, doduše, u kontekstu poteza koje namjerava povući za bolji život umirovljenika, no imajući u vidu intenzitet i kvalitetu aktualne koncertne ponude u Zagrebu i Hrvatskoj, rado bismo se umirovili od praćenja glazbenih događanja, pa smo u neku ruku i mi ciljana skupina ove poruke.
Pogledajmo samo program zagrebačke Arene do kraja godine: rap metuzalemi 50 Cent i Busta Rhymes 17. listopada podgrijavaju 20. obljetnicu Fiftyjevog albuma 'Get Rich or Die Tryin'', kojim je zatvorio krug pretvaranja hip hopa iz urbane subkulture u čistu komercijalnu robu, a karata je ostalo samo na tribini gore za 79 eura – one za stajanje koštale su 95 i već su rasprodane. Tjedan kasnije čelo Stjepana Hausera odgudit će još jednu porciju ljigavih rock covera, a kraj listopada i početak studenog donose derbi balkanskih titana pop sevdaha Željka Bebeka i Željka Joksimovića.
Sličan okršaj slijedi potkraj studenog i početkom prosinca: prvo će se dvodnevnim rasprodanim koncertima obračunati diva hrvatskog nacionalnog ponosa Doris Dragović i srpska prognanica iz Baranje, Brenina snajka Aleksandra Prijović. Nakon toga Arenu preuzima bosanski pop biznismen Dino Merlin, koji ju je rasprodao čak četiri dana u dva vikenda, a između dva sloja kora Merlinovog bureka uvalio se ocvali kanadski roker Bryan Adams.
Konačni obračun dogodit će se krajem ove i početkom sljedeće godine: prvo će predbožićnu atmosferu raspaliti Happy Fest, s ponajvećim hrvatskim populističkim zabavljačima Vigor bendom, Vucom, Majom Šuput i Miroslavom Škorom, a između Božića i Nove godine uslijedit će Kafansko veče, deathmatch Đanija, Jane, Dejana Matića i još nekoliko nižerangiranih folkera. Nije naodmet napomenuti da će za posljednja dva koncerta Arena doslovno biti pretvorena u kafanu – tamo gdje su prije koju godinu slagali krevete za potencijalne bolesnike od korone za ovu priliku bit će složeni stolovi za tri do 10 osoba, uz VIP stol, de facto šank s barskim stolcima.
OK, da se odmah ogradimo – iako Arenom upravlja Zagrebački holding, zbilja ne mislimo da su Grad Zagreb ili stranka kojom koordinirano upravljaju Tomislav Tomašević i spomenuta Sandra Benčić ovdje išta krivi. Arena je objekt koji se iznajmljuje pod komercijalnim uvjetima i logično je da će je rentati oni koji za to imaju novca i koji će u nju postaviti sebi isplativ program. Zagrebačku vlast ionako napadaju za sve i svašta i bilo bi kontraproduktivno da se petljaju u izbor izvođača koji nastupaju u realno jedinom funkcionalnom gradskom prostoru za koncerte većeg formata. Na kraju krajeva, zbog pokušaja formiranja sanitarnog kordona oko cajki u gradskim prostorima gradonačelnici Pule i Osijeka već su propisno zglajzali i dobili zasluženu kritiku javnosti.
Ovdje je problem nešto drugo. Ako već potežemo kulturu kao 'bitan trošak života', ne bi bilo loše takva obećanja potkrijepiti nešto konkretnijim i dinamičnijim potezima, pogotovo ako je u gradu i državi kultura gotovo u istom stanju kao fasade. U situaciji u kojoj je niz gradskih koncertnih prostora, od manjih (KSET) preko većih (veliki Dom sportova) do najvećih (Maksimir) ili u obnovi ili u nepopravljivom stanju, možda bi kao reprezentativnu, socijalno osviještenu kulturnu politiku za kvalitetnije glazbene programe javne institucije koje njima upravljaju (poput Lisinskog, SC-a, Šalate, zašto ne i Arene?) mogle ponuditi subvencionirani najam i tako smanjiti troškove rijetkim preostalim trudbenicima u glazbenoj industriji kojima nije dojadilo biti u permanentnom minusu. Jasno je, naime, da na ovako osiromašen jesenski program Arene, ali i malih klubova, čija kvaliteta ponude također nikad nije bila skromnija, ponajviše utječe enorman porast iznosa za bukiranje izvođača, najam opreme i ostalih pratećih troškova na koje se 'sladoled-ekonomija' odrazila možda i gore nego na turizam.
Zaključimo: nije stvar u estetskim mjerilima, jer Kafansko veče rasprodat će se kao što se rasprodao i Depeche Mode. Happy Fest će se rasprodati kao što se rasprodao i Iron Maiden, na kojemu je u prvom redu headbangao i Tomislav Tomašević. Headbangali su, javlja nam Večernji, i on i Sandra Benčić u nedjelju navečer, opustivši se nakon aferama opterećenog vikenda na Burger Festu tijekom nastupa Ide Prester i Lollobridgide.
Nadamo se samo da će nam se gradonačelnik i wannabe premijerka, deklarirana obožavateljica Slayera u mlađim danima, opuštati nešto češće u prostorima kojima upravljaju te da će nam koncertna ponuda u ambiciozno zamišljenoj zeleno-lijevoj budućnosti biti nešto bolja od jednog King Kruleta za cijelu jesen ili jednog Depeche Modea za cijelu godinu. U suprotnom, do kraja života vadit ćemo zrnca Bryana Adamsa iz bureka Dine Merlina ili se dostojanstveno povući u preuranjenu – da ne kažemo invalidsku – koncertnu mirovinu.