Je li peto gostovanje Depeche Modea u Zagrebu bilo i najbolje? Pitanje je to s kojim sam se susreo u nekoliko razgovora nakon sinoćnjeg koncerta u zagrebačkoj Areni.

Kako sjećanje s desetljećima blijedi, ali osjećaj ostaje, rekao bih da je jučerašnja svirka bila uz bok nastupima s početka stoljeća u prekrcanoj Ledenoj dvorani.

Da ne bi bilo zabune, nijedan od pet zagrebačkih koncerata nije bilo loš, prosječan ili odrađena gaža. Bili su sve to odreda vrhunski nastupi. Međutim ulaskom u Arenu 2010. i 2013. godine kao da su nestali bliskost, ekstaza i ludilo na tribinama. Sinoć se sve to vratilo. Je li tome kumovalo desetogodišnje izbivanje iz Zagreba, povratak benda u prvi zatvoreni prostor nakon dva i pol mjeseca sviranja na stadionima s prvih sat svirke na danjem svjetlu ili nešto treće, teško je procijeniti. Kemija i magija bile su tu. A to je stvar koja se ne da glumiti.

Od uvodne 'My Cosmos Is Mine' tribine su bile na nogama, 'Walking in My Shoes' zakrčila je prolaze, na 'It's No Good' ruke su bile u zraku i tako je ostalo do završne 'Personal Jesus'. A u međuvremenu, predstavljajući nekoliko pjesama s recentnog albuma 'Memento Mori', ponajboljeg izdanja još od 'Playing the Angel', dvojac iz Essexa, Dave Gahan i Martin L. Gore - pojačani sada već stalnim članovima, jer s njima nastupaju od 1998. godine, bubnjarom Christianom Eignerom i multiinstrumentalistom Peterom Gordenom - nizao je hitove u standardnim ili remiksiranim verzijama.

Slovo M dominiralo je jednostavno dizajniranom, ali efektno osvijetljenom pozornicom, za što zasluge pripadaju dugogodišnjem suradniku Antonu Corbijnu i Jasonu Baeriju, koji na ovoj turneji prvi put radi s njima.

Redale su se 'In Your Room', 'Everything Counts', 'Precious', pjesma sa zaraznom melodijom i refrenom, ali o mučnoj temi raspada braka i posljedicama za djecu, da bi potom koncert ušao u fazu hvatanja zraka. Nakon 'My Perfect Stranger' mikrofon je preuzeo Martin izvevši 'Home' i 'Strangelove', potonju u akustičnoj verziji, što je bio neprijeporno jedan od vrhunaca večeri. Uslijedila je čestitka Martinu za 62. rođendan - Dave i Christian dogurali su tortu, balone i prskalice - a potom ulazak u furiozno finale prvog dijela s 'I Feel You', 'World in My Eyes', u spomen na preminulog Andyja Fletchera, i na kraju 'Enjoy the Silence'.

Premda Dave ne luduje kao nekad, ne okreće se beskonačno sa stalkom po pozornici, a sinoć se čak nije ni skinuo da pokaže torzo, ni on, a ni Martin, još nisu izgubili mojo. Dapače. U sedmom desetljeću života još je vrlo živ, baš kao i Springsteenov, kojem smo svjedočili prije nekoliko dana u Beču.

Bis je otvoren uz akustičnu 'Condemnation', a sam kraj bio je rezerviran za raspojasani synth pop uz 'Just Can't Get Enough', potom se u 'Never Let Me Down Again' - što je prema tvrdnjama s fan stranica bila tisućita izvedba benda uživo od prvog izvođenja 1987. godine - pretvorio u stadionski rock koji to nije, da bi dvosatna svirka bila zaključena uz tehno blues osobnog Isusa.

Spektakularan kraj koncerta o kojem će se dugo pričati.