Ima jedna dobra stvar u vezi zabrane plakata za Gavellinu predstavu 'Fine mrtve djevojke', koju je prošli tjedan naredio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Dotični je još jednom podsjetio na svoju latentnu homofobiju, koja već godinama obilježava njegovo političko djelovanje, iako se ne bih iznenadio da Bandić sam to baš i ne shvaća (moguće je da s majčinim mlijekom nije posisao i afirmativan stav prema LGBT osobama?). Ili ga jednostavno nije briga, kao i u vezi mnogih drugih stvari, poput poštivanja demokratske precedure, umjetničke slobode, transparentnosti trošenja gradskog novca i sličnih 'sitnica' koje u Bandićevom vječno paradnom delanju ne igraju važnu ulogu.

No, zato bi LGBT građanima i građankama Zagreba itekako trebalo biti važno što o njima i njihovim pravima misli gradonačelnik, kao i što je konkretno učinio da se položaj LGBT osoba u glavnom gradu popravi. Zato je Bandićeva cenzura plakata za 'Fine mrtve djevojke' dobar podsjetnik da glas za Milana Bandića na lokalnim izborima za četiri mjeseca ujedno predstavlja i glas protiv LGBT ravnopravnosti u Zagrebu, za koju aktualni gradonačelnik nije učinio ni približno dovoljno, ako išta. Između ostaloga, njegove su gradske službe – a koje očito više nisu u stanju samostalno donijeti niti jednu relevantnu odluku – godinama sustavno opstruirale zagrebačku Povorku ponosa, čemu sam i osobno svjedočio.

Primjera Bandićevog poslovično prefriganog i homofobnog delanja ne manjka, no za početak krenimo od trenutnog kraja, odnosno dvije zagrljene Gospe na plakatu Studija Cuculić. Jer, što je tu zapravo uvreda, o kojoj su se rastrubile klerikalne udruge? Pa, lezbijstvo je uvreda. Biti lezbijka je uvreda. Biti lezbijka je, dakle, nešto toliko odvratno, bezobrazno i gadno da suptilno sugerirano stavljanje Marije u takav kontekst izaziva kod vjernika povraćanje, a ta gnjusoba podrazumijeva i javnu kampanju za zabranu plakata isključivo zbog njegova lezbijskog konteksta. Nije ni potrebno interpretirati motive klerikalnih aktivista iz udruge Vigilare, jer je jedan od njih (stanoviti Ivan Mihanović) u izjavi za dnevnik 21. stoljeće sve jasno rekao: 'Prikazom dviju Bogorodica u zagrljaju aludira se na lezbijski odnos, a on je omalovažavajući i uvredljiv za vjerske osjećaje.' Tom se stavu očevidno priklonio i gradonačelnik Bandić, koji je onda naredio zabranu plakata s tim groznim lezbama, koje oči stanovnika Zagreba ne smiju gledati.

Odgojio bi kćer da ne bude lezbijka!

No, nije to prvi puta da su zagrebačkom gradonačelniku lezbijke problem. U svojoj neuspješnoj kampanji za predsjednika – koja je sadržavala impresivnu količinu gafova i blamaža – Bandić je izjavio kako bi svoju kćerku, da je kojim slučajem ljubiteljica žena, odgojio da ne bude lezbijka. Nije doduše precizirao kojim metodama, elektro-šokovima ili možda molitvom, ali je vrlo jasno pokazao da od svojih potomaka očekuje i prihvaća jedino heteroseksualnost. Ukratko, fotografiranje s notornim Tomislavom Merčepom je u redu, lezbijstvo baš i ne.

Svoj odnos prema pravima LGBT sugrađana Bandić je pokazao još 2005., kada je gostovao u tada popularnoj emisiji 'Piramida' na HTV-u, u čijoj je prvoj sezoni bio pobjednik. Tada je na temu zagrebačke Povorke ponosa, u tom trenutku skoro pa uništene zahvaljujući lošoj organizaciji, Bandić glumio svoju standardno neuvjerljivu toleranciju, te velikodušno rekao da je ne bi zabranio, te je usporedio s okupljanjem ljubitelja komaraca. Gradonačelnikova logika, iako u tom trenutku vjerojatno nije bio pod gasom, išla je ovako: ako se u Zagrebu smiju okupiti i ljubitelji insekata, pa onda mogu i pederi. Hvala mu velika, s takvom podrškom nisu potrebni neprijatelji.

A kada se 2007. počelo raditi na revitalizaciji Povorke ponosa (čemu sam i ja pomalo pridonio), koja je onda u nekoliko godina s 300 skočila na 3000 sudionika, od gradskih vlasti su dolazile samo opstrukcije. Jedva su na Trg bana Jelačića, unatoč poštivanju prijavne procedure, izvješene zastave duginih boja, čemu je prethodilo prilično neugodno natezanje s nadležnim gradskim službama, koje očito nisu bile u stanju smisliti formalni razlog kojim bi odbile zahtjev Udruženja Zagreb Pride, ali su itekako bile spremne zavlačiti i odugovlačiti. Nakon toga se Organizacijski odbor Povorke ponosa svake godine susretao s nekom novom gradskom opstrukcijom, poput one kada se 2010. htjelo Povorku poslati na pločnik. Kako se asfalt zagrebačkih ulica ne bi uvrijedio jer po njemu hodaju pederi i lezbe?

Opstrukcije zagrebačke Povorke ponosa

I dok je zagrebačka Povorka ponosa od 2007. do danas rasla, smanjivao se ionako skromni iznos od 15 tisuća kuna kojim je ova manifestacija financirana od strane Grada Zagreba. U 2012. godini je Gradski ured za kulturu, unatoč tome što je projektni prijedlog dobio najbolje ocjene nadležnog Stručnog vijeća, odlučio za Povorku ponosa odobriti točno nula kuna. Osim institucionalne homofobije gradskih vlasti, to je bio i pokazatelj da Milan Bandić jako dobro pamti sve one koji se o njegovom delanju kritički izražavaju, što zna ne samo Zagreb Pride, nego i međunarodno priznati festival Queer Zagreb, koji su gradske vlasti također financijski šikanirale s vremena na vrijeme, pa se prošle godine samougasio. O 11 milijuna koji su prošle godine zamračeni u gradskom kulturnom proračunu da ne govorimo.

Čini se u tom kontekstu uzaludno navoditi suprotne primjere drugih velikih europskih gradova i socijaldemokratskih gradonačelnika, odnosno njihova odnosa prema svojim LGBT sugrađanima, te gradskoj Povorci ponosa, jer je odavno jasno da Milan Bandić nema veze s europskim standardima niti suvremenom socijaldemokratskom politikom. Onda i nije iznenađenje što se gradonačelnik nije nikada oglasio i javno osudio bilo koji od brojnih fizičkih napada, koje lezbijke i gejevi već godinama sustavno doživljavaju na zagrebačkim ulicama.

Zato vječni zagrebački gradonačelnik ima mnogo veze s potezanjem veza, dogovorima ispod stola i klijentelizmom, a tu je praksu proširio i na svoje odnose s LGBT udrugama. One koje nisu raspoložene za pjevanje oda Bandiću, poput Zagreb Pridea i Queer Zagreba, mogu od gradskih vlasti očekivati smanjenje sredstava i opstrukcije, dok će nagrađene biti udruge koje o Bandićevoj homofobiji i korupciji u gradu šute. Tako su Iskorak i Kontra, uz smjerno zahvaljivanje, od Bandića dobile još u ožujku prošle godine 100 kvadrata gradskog prostora u Petrinjskoj ulici, u kojoj najavljeni LGBT centar nije otvoren ni deset mjeseci kasnije. Dapače, rok za otvaranje je listopad 2013., pa nije čudo što su iz Iskoraka i Kontre izrazili 'razumijevanje i podršku' čovjeku koji bi svoju kćer odgojio da ne bude lezbijka. Ipak je riječ o 100 kvadrata, a Milan Bandić je u svojoj dugoj političkoj karijeri pokazao da najbolje od svega zna prepoznati koji su ljudi na prodaju.I onda ih kupiti.

Tako je i ovih dana kupovao homofobne glasače zabranivši plakat s lezbijskim motivom, te sve proglasio vrhuncem demokracije. Nadam se da će mu račun za to, ali i sve drugo što je učinio i što nije a trebao je, LGBT glasači ispostaviti na svibanjskim izborima. Doduše, kako je većina homoseksualne populacije u Hrvatskoj i dalje uvjerena da ne zaslužuje biti ništa drugo nego građani drugog reda, to što se prema problemima LGBT zajednice u Zagrebu Bandić uvijek odnosio - u najboljem slučaju - kao drugorazrednim, vjerojatno i neće biti veliki minus. Oni gejevi, lezbijke, biseksualne i transrodne osobe koje se pak ne zadovoljavaju mrvicama homofoba itekako imaju razloga za razmisliti kojem će kandidatu dati svoj glas u svibnju. Milanu Bandiću ne!