Još od prvog radnog dana u siječnju, otkako smo, je li, i u eurozoni i u onoj šengenskoj, govori se i piše o tome kako će ova sljedeća, sad već sasvim bliska, 2024. (Chris Rea je, koliko čujem na radiju, već sjeo u auto i vozi se doma na proslavu Božića) biti „superizborna godina“. Parlamentarni i europski (doduše, ne znamo još kojim redom, to je i dalje ne-tema) plus predsjednički potkraj jeseni, a potom još i lokalni, zasad se još dalekom čineće 2025.

Priče o korupciji, Pelješkome mostu, zločinačkoj organizaciji, ulasku u Schengen, nadziranju DORH-a, euru kao novoj nacionalnoj valuti, zastupničkom rusofilstvu, potkupljenim medijima, obespravljenosti umjetnika, plinu za cent, smeću u Zagrebu, imovinskim karticama, uspješnim antiinflacijskim mjerama, obnovi potresima pogođenim područjima, novim cestovnim koridorima, stotinama tisuća odseljenih… to smo sve u ovoj godini čuli već barem 2023 puta, kao i ime vizionarskog premijera, a u sljedećih ćemo sedam-osam mjeseci čuti barem i još jedanput više. Još od zimus mediji čeprkaju i nagađaju (nerijetko i potpiruju) tko s kim hoće ili neće u koaliciju, kome su u rukama najjači aduti za sastavljanje nove saborske većine a kome slijedi najvjerojatniji pad u povijesni zaborav.

Skuplja se streljivo za artiljerijsku pripremu, neki su već – tek će se pokazati koliko je to, ako jest, uistinu bilo naivno – isukali i premijerske kandidate i kompletna je javnost već u dobroj mjeri fokusirana na predstojeće parlamentarne izbore. Oni predsjednički još su nekako daleko i zasad se ne može na političkom obzoru nazrijeti nitko kome bi se dalo svojim laprdanjem i alergijskim šmrcanjem u kampanji nadglasati ono Milanovićevo.

Ali što je s euro-izborima? Zašto njih nitko ovdje ne spominje? Oni bi se, prema ustaljenom redoslijedu, morali održati već u svibnju 2024., tako da novoizabrani europarlamentarci u srpnju mogu na zasluženi godišnji odmor. I logično bi bilo da se već sada bruse koplja i sablje pred nacionalni predizborni boj za sjajne plaće i brojne nevidljive legalne privilegije u Bruxellesu i Strasbourgu. Međutim ovdje – nitko ništa. Nema ni vidljivih aspiranata, kamoli suprotstavljenih protukandidata za 12 hrvatskih mjesta u Europskom parlamentu, tijelu koje donosi zakonodavne odluke kojih se trebaju pridržavati sve zemlje članice. Kao da se još, ni nakon deset godina, nismo privikli na povlašteni status kojim se premijer i njegovi suradnici tako rado diče.

Nekoga ćemo, međutim, ipak morati kandidirati i izabrati, ne bi bio red da se tako nehajno odnosimo prema Uniji. Samo – koga, i kada? Hoće li prvo biti „naši“ izbori, pa tek ako neki pulen neočekivano ne upadne u Sabor, onda ide na listu za EP? Ili ćemo izglasati neki lex specialis po kojemu ćemo ostaviti ovih 12 apostola koje smo izglasali prije tri i pol godine na još jednom mandatu? Ili ćemo prvo malo pročistiti ovdašnje redove, pa tek onda raspisati nacionalne izbore?

Pain in the ass doma - izvoli u Strasbourg

Čuo sam davno, prije lijepa dva desetljeća, teoriju prema kojoj stranke u europarlament rado šalju likove koji su im, hm, „pain in the ass“ na domaćem terenu. Hrvatska se, rekao bih, ne uklapa u taj kalup: mi kandidiramo ili anonimne „mlade lavove“ (HDZ), ili provjereno aktivan kadar (SDP plus, ne smijem je zanemariti, mada dijelimo tek dva do tri promila političkih stavova, Ruža Tomašić) ili pak puke slučajnike na rubu čudaštva, poput Kolakušića, Sinčića i Ilčića. Vrijedilo bi (ali nisam ja taj i toliki novinarski kalibar) napraviti anketu među vodstvima ovdašnjih stranaka s pitanjem, otprilike: „mislite li se uopće kandidirati na euroizborima dogodine i, ako mislite, koga ćete staviti na stranačku listu“?

Stvarno, koga bi za eurohrvata/eurohrvaticu među svojim članovima najradije istaknuli Suverenisti, Socijaldemokrati, Centar, Možemo, Domovinski pokret, Most…? Hoće li, po uzoru na Plenkovića i Stiera, HDZ sad povući svoje eurozastupnike i baciti ih u vatru na domaćem terenu, a u Bruxelles i Strasbourg poslati neke nove, mlađe epizodiste? Što planira – ako uopće planira – SDP? Tko će, ako žele (a zacijelo žele, nemojmo se praviti luđima od njih) iznova kandidirati i birati Ilčića, Sinčića i Kolakušića? I što ćemo s njima, a i oni s nama, ako se vrate?

Gomila mi grotesknih (pratim verbalne trendove i modu, vidite, nisam još toliko star) i fantazmagoričnih prizora sad pada na pamet, ali nabrajanje bi i meni i vama oduzelo odveć dragocjenog vremena. Osim toga, čini mi se da se izbori za Europski parlament već i sad shvaćaju sasvim dovoljno neozbiljno, pa čemu da se onda i ja sprdam s njima? Preozbiljna je, preznačajna, preutjecajna i prevažna institucija taj EP da bi se itko zafrkavao na njezin račun.

Kako god bilo, koga god i mi i drugi tamo poslali, iskreno se nadam da će i novi sastav ponovo na mjesto potpredsjednice Europske komisije za demokraciju i demografiju izglasati istu osobu. Jer takav procvat demokracije i demografije kao u protekle četiri godine Europa nije doživjela još od pada Rimskog carstva.