U pozadini nove vlade jest tekući sudski proces protiv Netanyahua zbog ozbiljnih optužbi za visoku korupciju, kao i usložnjavanje i zaoštravanje sukoba između krajnje ortodoksne manjine i glavnine izraelskog društva, kao i eskalacija nasilja između izraelskih oružanih i sigurnosnih snaga i Palestinaca. Nasuprot tome, nastavlja se proces normalizacije odnosa Izraela i dobrog dijela arapskih država u okruženju, koji je započeo za vrijeme američkog predsjednika Trumpa, kojemu je Netanyahu bio i ostao blizak, kako retorički, tako i po političkim nazorima.

Fragmentacija i korupcija

Izraelski se stranački sustav posljednjih godina rascijepio na pobornike i osporavatelje lika i djela Benjamina Netanyahua. Istovremeno, akutno su na vidjelo izašle sve slabosti tamošnje inačice razmjernog izbornog sustava, koji uz prag od 3,25 posto i cijelu zemlju kao jednu izbornu jedinicu proizvodi krajnje fragmentiran parlament i, posljedično, vlade koje uvijek čini pola tuceta do tucet koalicijskih partnera. U situaciji u kojoj vladine većine redovito ovise o nekolicini malih stranaka koje predstavljaju radikalne poglede na židovsko-arapske odnose i na odnos države i ortodoksnog judaizma, ovakav razmjerni sustav, koji je izvorno zamišljen kao sredstvo integracije različitih kulturnih i vjerskih skupina Židova iz pradomovine i dijaspore, pokazuje se kao trajni uteg za izraelsku demokraciju te otežava napore onih snaga u izraelskom društvu koje se bore za trajni mir i jednakost svih građana.

Prema posljednjem izvješću Freedom Housea, Izrael je demokratski uređen (jedini u toj regiji), no primjećuje se da je pristup javnim dobrima i uslugama nejednak za građane židovskog i arapskog podrijetla te da zakon prema kojemu Kneset tročetvrtinskom većinom može suspendirati nekog zastupnika koji potiče rasizam ili oružanu borbu može biti korišten kao sredstvo ušutkivanja arapskih zastupnika. Također, ističu se razlike u resursima i društvenoj moći između Židova europskog podrijetla (Aškenazi) naspram onih mediteranskog (Sefardi) i iz arapskih zemalja (Mizrahi), kao i činjenica da neke izrazito vjerski ortodoksne stranke odbijaju imati kandidatkinje na izbornim listama. Prema podatcima Varieties of Democracy, Izrael je liberalna demokracija i nešto je bolje rangiran od Hrvatske i Slovenije, no lošije od, primjerice, Argentine i Grčke.

Sudski proces protiv Netanyahua, kojemu se na teret stavljaju slučajevi pronevjere, primanja mita i zlouporabe službene dužnosti, započeo je u travnju 2021. godine. Optužen je za primanje skupih poklona, pokušaj utjecaja na medije, pogodovanje u izdavanju telekomunikacijskih koncesija te razgranatu mrežu primanja mita u postupku javne nabave za mornaricu. Kritičari novog - starog premijera smatraju ga simbolom visoke političke korupcije u zemlji te njegovo formiranje vladine većine s krajnjom desnicom tumače kao pokušaj izbjegavanja problema s pravosuđem koji ga polako sustižu.

Nova vlada

Vlada Naftalija Bennetta (premijer od lipnja 2021. do lipnja 2022.), vođe stranke Nova desnica, i Jaira Lapida (trebao je prema koalicijskom dogovoru biti premijer u druge dvije godine mandata, a na kraju je ranije došao na to mjesto, no samo na 181 dan), vođe liberalne stranke Yesh Atid, propala je pod teretom svojih nepremostivih razlika. Uključivala je ideološki raspon od lijevo-zelenog Meretza do sekularnih tvrdih nacionalista Avigdora Liebermana, ali i prvi put podršku jedne arapske stranke, koja, doduše, na kraju nije dala člana vladinog kabineta. Može se reći da je zapravo jedino što je spajalo raznorodne stranke i ministre u ovoj vladi bila želja da se Netanyahua pošalje u političku mirovinu. Nakon nekoliko izgubljenih glasovanja u Knesetu, Bennett i Lapid odlučili su se na nove izbore.

Novu Netanyahuovu vladu čine, pored njegovog Likuda, glavne stranke desnog centra, ministri iz Shasa, stranke koja predstavlja ultraortodoksni (haredi) judaizam, kao i oni iz koalicije Ujedinjeni judaizam Tore (predstavnici interesa ultraortodoksnih Aškenaza), ultranacionalisti iz Stranke religijskog cionizma te krajnje desne stranke Ocma jehudit (Židovska snaga) i Noam. Potonje dvije stranke prije nisu sudjelovale u izvršnoj vlasti te svojom prisutnošću značajno pomiču izraelsku politiku udesno. To se odnosi kako na odnose prema izraelskim Arapima i prema Palestincima, kao i na želju za snaženjem posebnog pravnog statusa za pripadnike ultraortodoksnih vjerskih grupacija koje odbijaju služiti vojsku i primaju državnu naknadu za cjeloživotno vjersko obrazovanje umjesto sudjelovanja na tržištu rada. Krajnji cilj ovih stranaka jest preoblikovanje Izraela u teokraciju, a novi-stari premijer uzburkao je duhove najavom proširenja punog suvereniteta države od mora do Jordana, tj. aneksije palestinskih područja. Pripadnici drugih, neortodoksnih judaističkih denominacija, kao i sekularni građani, također su s negodovanjem dočekali najave vlade da će osnažiti ortodoksnu kontrolu nad ministarstvom za vjerska pitanja.

Nakon što je vlada Palestinske samouprave zatražila savjetodavno mišljenje Međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu o pitanju izraelske vojne uprave nad Zapadnom obalom, nova je izraelska vlada uvela sankcije. One ozbiljno financijski ugrožavaju opstanak Palestinske samouprave, no izraelska vlada tvrdi da je zamrznula palestinske porezne prihode koji su bili korišteni za financiranje organizacija povezanih s terorističkim napadima.

Prošloga vikenda u Tel Avivu održani su masovni prosvjedi protiv nove vlade. Procjenjuje se da je oko 20 tisuća ljudi izašlo na ulice kako bi izrazili nezadovoljstvo stanjem pravosuđa, ali i pogoršanjem odnosa Židova i Arapa u zemlji.

Odnosi s Palestinom i inozemstvom

Palestinska samouprava i predsjednik Mahmud Abas, na vlasti od 2005. godine, ponovno su odgodili raspisivanje izbora, pravdajući se problemima koje im stvaraju deložacije Palestinaca u pojedinim četvrtima na istoku Jeruzalema te nemogućnošću provođenja izborne kampanje u tom dijelu grada koji Palestinci smatraju glavnim gradom svoje (buduće) države, a Izrael jedinstvenim, glavnim gradom Izraela. Palestinska samouprava ogrezla je u neviđenoj korupciji, a odgoda izbora prikriva činjenicu da bi njihovo održavanje razotkrilo to da je Hamas u međuvremenu zadobio većinsku podršku i među biračima na Zapadnoj obali.

U posljednje vrijeme eskalirali su sukobi izraelskih snaga sigurnosti i Palestinaca na Zapadnoj obali te je broj poginulih Palestinaca najveći od 2004. godine, odnosno Druge intifade, a najveći kamen spoticanja su pitanja pristupa i korištenja Brda hrama, ali i deložacije palestinskih stanovnika na istoku Jeruzalema.

Ono što ohrabruje jest nastavak normalizacije političkih i gospodarskih odnosa prema arapskim zemljama u susjedstvu. Radi se o posljedici Trumpove politike, ali i pragmatičnog zbližavanja Tel Aviva i Rijada kako bi se kontriralo utjecaju Irana u regiji. Pa ipak, Europsku uniju i Sjedinjene Države pomalo je frustrirala odluka izraelskog političkog vrha da po pitanju rusko-ukrajinskog rata zauzme neodređen, neutralan stav. Također, premda kritičari izraelske politike prema Palestincima, a još više razne protužidovske grupacije i širitelji teorija zavjera, često krajnje prenaglašavaju i napuhuju veze Amerike i Izraela te ulogu Amerikanaca židovskog podrijetla u mnogim društvenim sferama, treba reći da se dobar dio američkih Židova, koji su mahom politički i društveno liberalniji od Izraelaca, počeo odmicati od bezrezervne podrške svakoj izraelskoj vladi, kako zbog politike prema Palestincima, tako i zbog najava pojedinih članova nove vlade da namjeravaju provoditi politike koje se dadu tumačiti kao restrikcije jednakosti pripadnika seksualnih manjina. Dok američki demokrati sve više idu ulijevo, barem u društvenim pitanjima, a s njima i glavnina američkih Židova, izraelsko društvo i politika postaju sve više nacionalistički i društveno konzervativni, što dovodi u pitanje dugoročne odnose Izraela i dijaspore.

Ostaje vidjeti hoće li Netanyahu uspjeti ostati na vlasti cijeli mandat ili će se ova vlada urušiti pod teretom njegovih sudskih procesa te raskoraka između glavnine izraelskog društva i glasne manjine na rubu političkog spektra.