To je jedan od Dačićevih ljudi, bivši predsjednik gradske skupštine, a sada ministar, nazvao 'upodobljavanjem' Beograda političkoj sceni Srbije. U Vojvodini im to nije prošlo, jer je Demokratska stranka tamo ipak prejaka za njih, ali Beogradu može. Naime, omjer snaga je takav da vladajuća koalicija može prikupiti potrebnih 59 gradskih odbornika (od ukupno 110) i smijeniti Đilasa. To bi, prosvjeduje Đilas, bilo kršenje izborne volje građana; on je radije za nove lokalne izbore i za izmjenu Statuta grada kojom bi se gradonačelnik imao birati izravno, a ne u skupštini. Đilas zna da Vučić i Dačić nemaju dovoljno uvjerljivog i jakog protukandidata; znaju to i oni.

Sada se ta namjera dramatizira preko svake mjere, povremeno na stari i provjereni radikalsko-šešeljevski način: te Đilas je 'lopov i tajkun', te 'najbogatiji u Srbiji' te provest ćemo mi istrage pa bumo vidli čija nana crnu vunu prede itd. Dačiću je donekle neugodno, neugodnije nego kad je u ljeto 2012. preletio Vučiću i Nikoliću u naručje, ali nema kamo. Na vidiku je vjerolomna izdaja, jer je koalicijski sporazum u Beogradu stariji od republičkog i potpisan uz zadatu tvrdu vjeru da će trajati do redovitih lokalnih izbora, a do njih je još daleko. Beogradska koalicija sastavljena je od praktički četiri stranke: DS, SNS, SPS, uz koju je i umirovljenička stranka PUPS. E, tu je moguć novi prijepor: Milan Krkobabić, srednji član dinastije Krkobabića (sin, a ima i unuk) najavio je da to neće ići tako lako kako se njima čini, jer da se umirovljenicima 'ne govori, već se s njima razgovara'. Prevedeno na obični jezik, to se zove ucjena, taktika inače svojstvena toj stranci. Lako je njima, kad se tako često nađu u ulozi onog jezička na osjetljivoj koalicijskoj vagi. Tako je to s tankim i jedva nategnutim koalicijama: ovise od hirova i sve većih apetita svojih malih, ali neophodnih članica...

Rasulo demokrata

Lako je Milanu Bandiću koji je u Zagrebu izigrao i SDP i HDZ, pa je sada neupitni igrač koji pobjeđuje na izravnim izborima možda upravo stoga što je izradio i jedne i druge. Đilas je i predsjednik glavne oporbene stranke, Demokratske, koja je pak u ozbiljnim problemima – neki kažu u 'rasulu' nakon poraza na predsjedničkim i parlamentarnim izborima 2012. Gradonačelničko mjesto osigurava mu još uvijek kakav-takav ugled i javnu ulogu. Vladajuća koalicija Dačića i Vučića napada ga – osim općenitih i teško dokazivih optužbi da je 'kriminalac' i 'tajkun' – zbog trošenja gradskih novaca na 'neuspješne i sumnjive' projekte poput novog mosta preko Save, na Adi Ciganliji, za koji da se 'ne zna koliko je koštao, niti će se ikada doznati', kako kažu. Nedostaje još samo izravna optužba da se on tu 'ugradio' i zamračio dio gradskog proračuna; na to se aludira po tabloidima i među udvoričkim medijima, ali se još nitko nije usudio otvoreno ga za tako nešto optužiti. Sada mu se zamjera sve što je uradio, a to nije malo: konačno reguliranje Bulevara kralja Aleksandra (nekada Bulevara revolucije), životno važne i do tada notorno kaotične prometnice; za čitav niz urbanističkih, ali i svakodnevno važnih poteza i reformi poput sustava Bus plus, elektronske naplate javnog prijevoza (navodno se i tu 'ugradio') i 'posađenih' ukopanih kontejnera za smeće. Za te kontejnere već govore da su usmjereni ka eutanaziji umirovljenika i gradske sirotinje, jer se po njima ne dade kopati.

Nije, dakle, bitno to što je sve Đilas uradio ili upropastio; bitno je to da ga sada treba pokopati po svaku cijenu i tako još više marginalizirati Demokratsku stranku. Ova se koalicija na vlasti ponaša kao da će vječno vladati, a možda to zaista i misle; sigurno to intimno žele. Sada trebamo pričekati što će umirovljenici tražiti za tih svojih par glasova protiv Dragana Đilasa. Već se najavljuje raspuštanje Skupštine grada i uvođenje privremene uprave do izvanrednih lokalnih izbora; omiljena taktika srbijanskih vlastodržaca oduvijek. U tom, vjerojatnom, slučaju Statut Beograda neće biti izmijenjen i gradonačelnika će i dalje birati Skupština grada.