Zlokobna tvrdnja prema kojoj, kada se jednom negdje pojavi oružje, samo je pitanje trenutka u kojem će se njime zapucati, proteklih nekoliko dana na najstrašniji način dobila je potvrdu u dvije zemlje koje spajaju najviša mjesta na ljestvici država s najvećim brojem komada oružja po stanovniku. To su Srbija i Sjedinjene Američke Države. Srbiju je u srijedu 3. svibnja šokiralo masovno ubojstvo u Beogradu osmero osnovnoškolaca i školskog zaštitara koje je počinio trinaestogodišnji učenik škole, ali i novo masovno ubojstvo u nekoliko sela blizu Mladenovca i Smedereva dan kasnije, kada je dvadesetogodišnjak ubio osmero ljudi, među kojima i dvojicu petnaestogodišnjih dječaka. Liječnici se i dalje bore za živote više ranjenih u obje pucnjave.

U SAD-u se u subotu 6. svibnja dogodio novi masovni zločin u trgovačkom centru u Allenu pokraj Dallasa, u kojem je kasnije ubijeni počinitelj likvidirao osmero ljudi. Zastrašujući događaji u po mnogo čemu različitim sredinama nanovo su ukazali na pogubnost oružja u rukama labilnih civila te (ne)kulture posjedovanja oružja. Prema švicarskom istraživanju o broju komada oružja u privatnom vlasništvu Small Arms Survey iz 2017., SAD je uvjerljivo prvi sa 120,5 komada na stotinu stanovnika. Srbija i Crna Gora dijele treće mjesto s 39,1 dok je drugi Jemen, već godinama uništavan u građanskom ratu i stranim vojnim intervencijama, s 52,8. U Crnoj Gori prošlog ljeta također se dogodilo masovno ubojstvo s desetero ubijenih, među kojima i dvoje djece. Statistika bilježi da se u SAD-u počini gotovo trećina svih ovakvih zločina u svijetu.

U američkom društvu i institucijama vlasti masovna ubojstva već godinama i desetljećima dovode do oštrih javnih rasprava te zahtjeva za ograničenjem pojedinih tipova oružja među civilima. Nakon recentnog zločina u Teksasu američki predsjednik Joe Biden zatražio je zabranu posjedovanja jurišnih pušaka u američkim kućanstvima, ali će njegova inicijativa teško proći zakonodavnu proceduru zbog republikanske većine u Predstavničkom domu. No u američkom društvu i politici sve više jačaju snage koje se zalažu za stroži nadzor oružja koje posjeduju civili i zabranu pojedinih njegovih vrsta jer su se upravo proteklih nekoliko godina zaredala najstrašnija masovna ubojstva. Među njima je i ono najtragičnije sa šezdeset ubijenih 2017. u Las Vegasu, dok je godinu ranije ubijeno četrdeset i devetero ljudi u Orlandu. Zemlju je šokiralo i dvadeset i sedam žrtava masovnog ubojice u mjestu Sandy Hooku u Connecticutu, a on je 2012. pucao na osnovnoškolsku djecu i školsko osoblje. Ovi su neopisivi zločini upravo zbog svog broja u SAD-u smatrani mračnom stranom američkoga načina života, ali su događaji u Srbiji pokazali da zlo ne poznaje granice i da se ljudska patologija može manifestirati bilo gdje u svijetu.

Razlika je u načinu na koji se pojedine sredine bore protiv takve patologije, kako je pokušavaju detektirati i prevenirati te što karakterizira ponašanje onih koji su trenutačno na vlasti. S obzirom na to da je Srbija susjedna država s kojom dijelimo međunarodnu granicu i veći dio zajedničke prošlosti proteklih stotinjak godina, i domaća je javnost, baš kao i ona u Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, čije su vlasti proglasile dan žalosti zbog zločina u beogradskoj Osnovnoj školi Vladislava Ribnikara, pozorno pratila sve institucionalne i izvaninstitucionalne reakcije u Srbiji. Kako se Srbija postupno pretvara u hibridni režim u kojem je učestalo održavanje parlamentarnih izbora postalo tek paravanom sve više autokratskog upravljanja predsjednika Republike Aleksandra Vučića, ključna se reakcija na događaje očekivala od ključnoga političkog aktera. U ovom se slučaju potvrdila hipoteza da u kriznim situacijama najviše dolaze do izražaja najvažnije karakteristike nečijega političkog vodstva.

U jednom od najtežih trenutaka svoga upravljanja zemljom, srbijanski šef države razotkrio se kao novovjeki despot koji umjesto institucionalnog rješavanja krizne situacije najavljuje samovladu u gotovo svim područjima, ne poštujući zakonske okvire i norme vlastite države. U nekoliko medijskih istupa pokazao je nepoznavanje norma kaznenog zakona, iako je po struci pravnik, obećavajući kazne koje nisu predviđene za pojedina djela, odnosno njihove počinitelje, te se u konačnici postavio kao vrhovni politički, pravosudni i moralni autoritet pokraj kojega sve grane vlasti - od zakonodavne preko izvršne do sudske - imaju isključivo ulogu provedbe njegovih zamisli.

Čak se založio za povratak smrtne kazne, ali ga je u tome, eto, spriječila vlada na čijem je čelu, malo je reći, Vučiću podčinjena Ana Brnabić. Neovisno o kakvim je kršenjima zakona riječ, uključujući ona najteža koja su se dogodila u Srbiji, pravne države i konsolidirane demokracije reagiraju poštivanjem unaprijed poznatih procedura i norma štiteći i građane i sustav u kojem oni ostvaruju svoja prava i slobode. Kršeći štošta, od prava na privatnost do neovisnosti sudbene vlasti, te pokazavši krajnju sirovost u komuniciranju rabeći izraze kao što su 'monstrum' i 'đubre', Vučić je opteretio ionako tešku situaciju u zemlji kojom de facto samovoljno vlada hipertrofirajući svoju predsjedničku dužnost mimo ustava. Dokazao je da ne zna ni što je terorizam kao politički motivirano nasilje jer je u izvršenju zločina pokraj Mladenovca počinitelj djelovao isključivo iz osobnih motiva.

Posebna je pak hipokrizija Vučićeva najava razoružanja Srbije i dovođenja policajaca u škole. Zar su se trebali dogoditi ovakvi zločini da srbijanske vlasti počnu razmišljati o učinkovitijem nadzoru posjedovanja oružja među građanima i njegovanju društvene klime u kojoj sigurnost jamče državne institucije? Otkako je 2012. postao potpredsjednikom vlade, zatim 2014. njezinim predsjednikom, a 2017. šefom države koji se ponaša kao njezin apsolutni vladar, Vučić neprestance promovira nasilne oblike ponašanja i uzurpacije, pri čemu se u Srbiji počesto gubi jasna granica između političkog nadzemlja i kriminalnog podzemlja. Tako će Vučić s jedne strane razoružati Srbiju na razini njezinih građana, a s druge je strane godinama naoružava kao da se država sprema na neki novi rat i kao da ratovi koje je u 1990-ima posredno i neposredno vodila te izgubila nisu dovoljni. Treba se sjetiti dokumentiranih izjava Vučića upravo iz 1990-ih, kada je kao jedan od najbližih suradnika ratnog zločinca Vojislava Šešelja počinjao svoju političku karijeru.

'…ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana…' Tim je riječima zaprijetio Vučić u nacionalnom parlamentu 20. srpnja 1995., devet dana nakon što je vojska bosanskohercegovačkih Srba otpočela genocid nad stanovništvom okupirane Srebrenice, a međunarodna zajednica sa zakašnjenjem počela vojno djelovati protiv agresora u BiH. Političar koji se danas opravdano zgraža nad masovnim ubojstvima prije nepuna tri desetljeća zazivao je upravo masovna ubojstva s političke govornice. U Srebrenici je ubijeno gotovo osam tisuća i četiri stotine Bošnjaka, među kojima je bilo i djece. Sve žrtve svih zločina zaslužuju najiskrenije poštovanje i trajnu uspomenu, a motivi njihovih egzekutora mogu se uvelike razlikovati, od onih osobnih do onih politički uvjetovanih. Tko god je baveći se politikom sustavno zagovarao nasilje, bilo verbalno, bilo fizičko, kao način promocije i djelovanja, nema nikakav autoritet u eliminiranju nasilja kao društvene malformacije. Transformacije politika i – političara uvijek su moguće, ali su za takvo što potrebni kudikamo veći kapaciteti i spremnost na promjene od onoga što pokazuje Vučić.

Nakon proteklih događaja od Beograda do Dallasa najvažniju ulogu u saniranju stanja imaju vlasti čije su presudne odlike u takvim okolnostima pouzdanost u funkcioniranju, povjerenje među građanima i transparentnost rada u okviru sustava. Solidarnost koju su pokazali građani u Srbiji te građani susjednih država prema stradalima u Srbiji neprocjenjiv je dokaz toga da u najtežim okolnostima ljudskost prevladava najgore situacije. Nasilje ima mnoštvo manifestacija, ali se prema njemu uvijek treba odnositi na jedinstven način, s nultom stopom tolerancije bilo kakvog nasilničkog ponašanja. Građani i u Srbiji i drugdje u svijetu imaju puno pravo na zaštitu od takvog ponašanja. Kao i pravo da im tu zaštitu uvijek osigura odgovorna vlast.