Napokon je netko ušao u Domovinski pokret, a ne izašao iz njegovih stranačkih redova ili iz njegova kluba saborskih zastupnika. Legendarni hrvatski glazbenik, pjevač i kontrabasist Stjepan Jimmy Stanić u 95. godini, sa suprugom Barbarom, pristupio je Domovinskom pokretu i vratio mu dašak glazbe u neharmonično postojanje. Osnovana 29. veljače 2020. kao Domovinski pokret Miroslava Škore, stranka je u početku doživljena kao projekt popularnog pjevača, da bi je i on sam napustio. Tako je ta stranka jedna od onih koje su nedugo nakon osnivanja ostale i bez osnivača i bez njegova imena u nazivu. Može li ime Jimmyja Stanića, koji je na hrvatskoj estradi uvijek slovio kao jedan od njezinih najduhovitijih članova, udahnuti nešto novo u Domovinski pokret ili mu barem preokrenuti trend osipanja članstva i saborskih zastupnika?

Nadalje, može li stranci aktualna izjava njezina predsjednika, vukovarskog gradonačelnika i saborskog zastupnika Ivana Penave da nakon sljedećih parlamentarnih izbora ne isključuje mogućnost koaliranja s HDZ-om, također pomoći u osvajanju podrške birača te u konačnici u dolasku na vlast u zemlji? Zasad se čini da je članstvo Jimmyja Stanića u Domovinskom pokretu puno suvisliji potez negoli Penavina izjava koja nakon više godina žestokog suprotstavljanja HDZ-u pod vodstvom Andreja Plenkovića uvelike mijenja položaj Domovinskog pokreta na osovini stranaka koje su trenutačno na vlasti i onih koje su trenutačno u oporbi. Premda bivši HDZ-ovac, Penava se, otkako je napustio HDZ te postao predsjednikom Domovinskog pokreta, gotovo svakodnevno politički suprotstavljao svojoj bivšoj stranci, njezinu čelnom čovjeku te osobito HDZ-ovu koaliranju sa SDSS-om i Miloradom Pupovcem. Na jasna novinarska pitanja o takvoj promjeni pozicije Penava odgovara ne osobito jasno, ali pritom ne isključuje ni mogućnost koaliranja sa SDP-om. Ukratko, Domovinski pokret ne više Miroslava Škore, nego Ivana Penave, nakon izbora sljedeće godine moguće je vidjeti na vlasti i s HDZ-om i sa SDP-om.

Pravo je pitanje hoće li Penavino vođenje stranke uopće još jednom dovesti Domovinski pokret u saborske klupe i hoće li 2024. uopće biti dovoljno birača koji će podržati ovaj politički pokret što je od prethodnih parlamentarnih izbora izgubio otprilike polovicu postotne podrške birača te doslovce polovicu svoga zastupničkog kluba. Naime Domovinski pokret Miroslava Škore na izborima 2020. osvojio je respektabilnih 10,89 posto glasova birača u prvih deset izbornih jedinica te dvanaest saborskih mandata. Još četiri u koaliciji s Domovinskim pokretom osvojili su Hrvatski suverenisti. Nakon što je klub zastupnika napustio i Ante Prkačin, snaga Domovinskog pokreta u Hrvatskom saboru svela se na samo šest zastupnika, a ispitivanja javnog mnijenja daju mu oko šest posto podrške.

To će se sljedećih mjeseci zasigurno promijeniti percipiraju li birači da je Domovinski pokret postao rezervnim igračem HDZ-a. Uostalom, zašto bi bilo tko glasovao za stranku koja će nakon izbora podržati HDZ kada na samim izborima može glasovati za HDZ, posebice jer je riječ o strankama koje su dosad udaljavale više personalne, a manje vrijednosne i interesne razlike. Ipak, Penavin potez ima logike jer Domovinski pokret na novim izborima za Hrvatski sabor ne može sam ponoviti makar približno dobar rezultat s prošlih izbora, a lako je moguće da mu se dogodi isto što i nekoć glavnom HDZ-ovu suparniku s desnice u Slavoniji, Hrvatskom demokratskom savezu Slavonije i Baranje osnivača Branimira Glavaša. Prvo strm uzlet, a onda nestanak iz parlamentarnih redova. Niti Penava ima karizmu Škore, koji je u međuvremenu pokazao stvarne mogućnosti u politici, niti se HDZ nakon novih izbora želi naći u poziciji da ovisi o strankama poput Domovinskog pokreta. Možda jedino toliko oslabljenima i toliko razblaženima da će biti posve neutjecajne u parlamentarnoj većini, kao što su to danas ostaci HSLS-a i HNS-a u fazi političkog vegetiranja, dok HDZ napokon ne ugasi uređaj za njihovo održavanje.

I dok Penava ne isključuje mogućnost koaliranja sa svojom bivšom, a možda i budućom strankom, drugi dio parlamentarne desnice svoje profiliranje u predizbornoj i izbornoj godini vidi na posve drukčiji način. To je što žešće suprotstavljanje HDZ-u, kao što su pokazali prošlotjedni događaji u parlamentu, kada je verbalni sukob Mostova zastupnika i sinjskog gradonačelnika Mire Bulja s predsjednikom Hrvatskog sabora Gordanom Jandrokovićem prerastao u fizički metež. S obzirom na nisku razinu Buljeva rječnika, ponašanja i argumentacije, Jandroković je u tom duelu, unatoč notornu načinu na koji gradi političku karijeru, neočekivano ispao pozitivac. Povod je bilo prihvaćanje Vladina prijedloga izmjena Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, što je Bulj doživio kao atak na sve one koji su u Domovinskom ratu koristili pozdrav 'za dom spremni' te ga i sam ga uzvikujući u sabornici. Neovisno o tome što zakon ni na koji način izrijekom ne sankcionira sam ustaški pozdrav, što puno govori o oportunizmu vladajuće većine, novi sukob Mosta i HDZ-a u Saboru potvrđuje da su koalicijski partneri nakon izbora 2015. i 2016. danas udaljeniji nego bilo kada ranije. I da Most svoju poziciju na izborima gradi na oponiranju HDZ-u i Plenkoviću u svim temama, od ranijih ratova do aktualne korupcije.

Plenkovićeva 'briselska' desnica kao vjerna ispostava Europske pučke stranke u Hrvatskoj tako dobiva dvije inačice desnice uz sebe ili protiv sebe. Prvu će sve više personificirati Penava, a drugu Most, koji bi pokraj sebe mogao vezati u ispitivanjima javnog mnijenja nevidljive Hrvatske suvereniste, a koji ipak imaju četveročlani saborski klub. S obzirom na teme i ne-teme kojima se bave i načine na koje komuniciraju o njima, dvije će hrvatske desnice – ona više briselska i ona više zapadnobalkanska – biti zapravo najljuće suparnice na novim parlamentarnim izborima. Most je dvaput omogućio HDZ-ov dolazak na vlast jer ni izvorno, a kamoli sada, nije bila riječ o međuideološkoj političkoj platformi s ciljem unaprjeđenja hrvatskoga političkog, institucionalnog i društvenog prostora, nego o konzervativnoj desnici sastavljenoj od s jedne strane oportunista, a s druge od predstavnika balkanskog poimanja politike isključivosti. Baš onako kako je sastavljen i HDZ, ali uvijek s osobnim korektivom predsjednika i imperativom vođenja državne politike, od zadovoljavanja lokalnih do inozemnih interesa.

Na prošlim parlamentarnim izborima HDZ, Domovinski pokret, Most te stranke s kojima su koalirali osvojili su gotovo 60 posto glasova. Hoće li se sličan bazen glasova za desni centar i desnicu dijeliti i na izborima 2024., ovisi i o ovim strankama te o strankama lijevog centra i ljevice. Potonje u odnosu na desnicu više nemaju svoju vodeću stranku jer nekoliko glasova prednosti za SDP u odnosu na platformu Možemo! ne znači puno, tim više jer obje stranke nikako ne uspijevaju preuzeti inicijativu u političkom životu. Sve neutjecajniji SDP potkapacitiran je na samom vrhu, s kompromitiranim predsjednikom kojega ni SDP-ovi birači ne vide na premijerskoj dužnosti, dok se kadrovske i operativne mogućnosti platforme Možemo! najbolje osjećaju u Zagrebu, na svakoj vreći za otpad. Njima bliski Centar nikako ne uspijeva izaći izvan problemima također bremenitog Splita, zapravo izvan doma bračnog para Puljak. Lijevi je dio političkog spektra tako slabo uvjerljiv, a desni ili je na vlasti ili joj je orijentiran - od udvaranja, poput Domovinskog pokreta, do udaranja, poput Mosta. U tom će se prostoru negdje naći i nova politička inicijativa šibensko-kninskog župana Marka Jelića, koji također ne isključuje poslijeizbornu suradnju s HDZ-om mada tvrdi da su sredine u kojima je HDZ doživio izborni poraz – procvjetale. Jelićevo i Penavino skakanje u vlastita usta ubrzo će dobiti ocjenu samih birača.

S obzirom na to da se u hrvatskoj politici od lomova u SDP-u i Domovinskom pokretu 2021. u posljednje vrijeme zapravo ništa ne događa, u HDZ-u mogu steći dojam da će bez većih problema ponovno osigurati parlamentarnu većinu. No za HDZ ima nešto problematičnije od ovako neuvjerljive i nekonstruktivne oporbe. To je mogućnost da stranka dogodine, u devetoj godini kontinuiranog upravljanja zemljom, osobito zbog aktualnih i novih afera, jednostavno dosadi biračima koji bi u posljednji trenutak mogli glasovati za onoga tko im se tada učini iole jačom i konkretnijom alternativom. Za Plenkovića su sljedeći izbori presudni želi li dokazati i kod kuće i u Europi da njegova briselska desnica nije ambicija samo jednog čovjeka. A možda i on nađe svog pjevača…