Jedna od rijetkih nedjelja u kojoj je HDZ mogao izgubiti na parlamentarnim izborima bila je nedjelja nakon glasovanja o prijedlogu izmjena Zakona o socijalnoj skrbi održanoga u petak 17. ožujka. Riječ je o izmjeni koju je predložila čelnica oporbenog Glasa Anka Mrak Taritaš, a kojom bi roditelji njegovatelji djece s teškoćama, nakon što im prestane taj status, imali pravo na punu naknadu u trajanju od sljedećih šest mjeseci. Prijedlog je bilo nemoguće odbiti jer postojeća norma prisiljava roditelje koji, nažalost, izgube dijete da se već sutradan prijave na Hrvatski zavod za zapošljavanje da bi regulirali novi radno-pravni status. Nehumanost i nelogičnost takve odredbe trebala je do najavljenoga sveobuhvatnog zakonskog revidiranja djelatnosti socijalne skrbi potvrditi jedinstvo Hrvatskog sabora kada je riječ o članovima društva u osobito teškoj životnoj i zdravstvenoj situaciji. Dapače, to je mogao biti zajednički prijedlog parlamentarne većine i manjine, privremeno rješenje do još kvalitetnijih opcija. No HDZ i njegovi koalicijski partneri, poput SDSS-a i HSLS-a, potvrdili su da i dalje imaju 76 glasova kojima je moguće odbiti bilo kakav prijedlog iz oporbenih redova, uključujući onaj koji se ne smije odbiti.

Shvatio je to žurno predsjednik HDZ-a te aktualni premijer Andrej Plenković i nakon samo tri dana obavijestio javnost da je dao nalog resornom ministru, konkretno ministru rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Marinu Piletiću, da pripremi zakonsko rješenje kojim će se spomenute naknade povisiti, a roditelji će ih moći primati deset mjeseci nakon najteže životne situacije. Plenkovićev je nalog hvalevrijedan potez, ali je posve nejasno zašto je morao biti iznuđen, a ne zajednički ponuđen od svih saborskih zastupnica i zastupnika, neovisno o tome djeluju li u okviru parlamentarne većine ili manjine. Ili zašto sama Vlada, koja ima ustavnu ovlast zakonske inicijative, to nije ranije predložila i tako proširila ono što je svojim prijedlogom zatražila Mrak Taritaš. Ukratko, premijer je morao gasiti vatru koju su operativno izazvali njegovi stranački kolege u parlamentu, ali je ključno pitanje mogu li naknadnim potezom HDZ i njegovi koalicijski partneri izbjeći nešto što će ih dugo pratiti.

Ova je situacija u Hrvatskom saboru potvrdila nekoliko konstantnih stvari u hrvatskoj politici od obnove višestranačja 1990. Prvo, vladajuća stranka i/ili koalicija, neovisno o kojoj je stranci i koaliciji riječ, ali je to najčešće HDZ, gotovo redovito odbacuje oporbene prijedloge, čak i 'na neviđeno'. Zato se i može dogoditi da, i kada to nikako ne smije, prevlada stranačka stega, a ne elementarni razum i ljudskost. Drugo, u jednom trenutku vladajuća stranka ili koalicija pomisli da baš nikakva politička okolnost ne može naštetiti njezinu položaju te da će lojalni birači i dalje biti u većini u odnosu na one oporbene. I treće, društvene skupine koje nisu mnogoljudne, konkretno ne raspolažu značajnim brojem birača, često nisu u fokusu zakonodavca koji, kako bi odbacio oporbene prijedloge u svom sastavu, koristi i najnevjerojatnija opravdanja, onako kako je to učinila HDZ-ova saborska zastupnica Ljubica Lukačić. Odbivši spomenuti prijedlog, ona se pozvala na 'radnu terapiju' kao pomoć u žalovanju zbog smrti djeteta.

>>> Potresna priča djeteta i njene majke njegovateljice: Mi ne odustajemo, mi smo borci koji se bore za svoja prava

Kako slijedi rad na usvajanju Zakona o osobnoj asistenciji, kojim se predlaže da osobe s invaliditetom imaju samo u iznimnim slučajevima - na mjesečno ograničen broj sati - pravo na osobnog asistenta, a ne na primjerice četiri ili osam sati dnevno, što bi i njima i njihovim obiteljima omogućilo neusporedivo kvalitetniji život, rad i planiranje, možda će premijer uskoro dati novi 'nalog'. Očito resorno ministarstvo, ali ne samo ono, najbolje radi 'na nalog' samog premijera, a ne samostalno, u skladu s pravilima struke i vrijednostima koje bi se trebale podrazumijevati. Jedna je od tih vrijednosti posebna skrb za članove društva koji su zbog svoje životne i zdravstvene situacije u osobito zahtjevnom položaju. To je temeljno načelo pravednosti nekog društva te je razumljivo i u praktičnim i u teorijskim okvirima. U potonjima ga je precizno formulirao američki filozof John Rawls (1921.-2002.), a u svom fundamentalnom djelu 'Teorija pravednosti' iz 1971. definirao je dva načela: prvo, načelo jednakih sloboda, prema kojem svaka osoba treba imati jednako pravo na najširi ukupan sustav jednakih temeljnih sloboda, te drugo načelo, prema kojem društvene i ekonomske nejednakosti treba urediti na način da istodobno budu u najveću korist onih koji su najugroženiji.

Odnos društva i države prema djeci s teškoćama, osobama s invaliditetom te njihovim obiteljima i skrbnicima krucijalan je test tako shvaćene pravednosti. Na aktualnom stupnju civilizacije podrazumijeva se to da oko određenih pitanja u društvu postoji čvrst konsenzus te da se skrb za najugroženije neprestance širi u zakonskim i materijalnim pravima. To je srž prava i sloboda čovjeka te je bilo krajnje neugodno slušati, primjerice, predsjednika liberalne stranke, bjelovarskog gradonačelnika i čelnika HSLS-a Darija Hrebaka, kako opravdava svoje odbijanje izmjena Zakona o socijalnoj skrbi. Ili članove političke stranke predstavnice nacionalne manjine, kao što je to SDSS, koji bi trebali biti itekako senzibilizirani za prava svih manjina u društvu, i nacionalnih i ostalih. Međutim sudjelovanje u vlasti i koristi od nje uvijek su određujući čimbenik.

Stoga ne čudi to da je Plenković brzo demantirao i sebe, i članove svoje stranke u Saboru, i resorno ministarstvo shvaćajući opseg štete počinjene spornim glasovanjem. Hoće li birači vjerovati njegovoj reakciji ili prethodnom činu HDZ-a i koalicijskih partnera? I hoće li do sljedećih parlamentarnih izbora premijer sve češće istupati kao likvidator štete koju će potencijalno raditi stranka te njezini dužnosnici na nacionalnoj i nižim razinama vlasti? Kao što vidimo, politika se može voditi i premijerskim nalozima te je kristalno jasno to da je u hrvatskom političkom sustavu predsjednik Vlade, iza kojega je većina u Saboru sastavljena od dominantno članova njegove stranke, daleko najmoćnija politička ličnost. Svojevrsna 'premijerokracija', kakvu je prethodno prakticirao jedan od Plenkovićevih prethodnika na čelnom mjestu Vlade i HDZ-a, Ivo Sanader, u spoju s mogućnom 'nalogokracijom' izoštrit će i temeljni jaz na sljedećim parlamentarnim izborima. To će biti 'svi ostali protiv Plenkovića', jer i aktualnim postupkom premijer je pokazao da je u ovom trenutku jači i od HDZ-a.

HDZ se, naravno, neće buniti dok god ga netko drži na vlasti i dok god mu netko jamči da će i nakon sljedećih izbora za Hrvatski sabor biti vladajuća stranka. Problem je za vladajuće to što polako crpe 'sedam godina vjernosti', što je HDZ imao u prvom i drugom višegodišnjem obnašanju na vlasti. Nakon prvog preuzimanja dužnosti 1990., stranka je od pobjede na djelomičnim parlamentarnim, lokalnim i predsjedničkim izborima u proljeće 1997. postupno gubila povjerenje među biračima doživjevši uvjerljiv poraz u siječnju 2000. Nakon ponovnog dolaska na vlast 2003., birači su HDZ-u počeli okretati leđa nakon Sanaderove iznenadne ostavke na mjestu premijera 2009. te poraza na predsjedničkim izborima 2009./10., što je zaključeno novim porazom na parlamentarnim izborima 2011. Sada je HDZ u kontinuitetu na vlasti od siječnja 2016., a sam Plenković od listopada iste godine. Bit će to podvig osigura li stranka treći put zaredom apsolutnu većinu u Hrvatskom saboru poslije novih parlamentarnih izbora. Hoće li HDZ jednostavno dosaditi biračima, posebice zaredaju li se odluke poput glasovanja u Saboru prije deset dana te sve većeg broja afera vezanih uz korupciju na svim razinama vlasti? Plenković će učiniti sve da, makar naknadno, popravi štetu da bi HDZ trijumfirao i na europskim i na parlamentarnim izborima 2024. Bez tih trijumfa njegova je karijera upitna.

I dok mu kadrovska politika ne ide na ruku, na ruku mu ide situacija u oporbi - u odnosu na izbore 2000. i 2011., ona nema ni suvislu koaliciju koja se može suprotstaviti HDZ-u, ni barem poneko lidersko ime koje ima težinu u većem dijelu biračkog tijela. Možda bi u ispitivanjima javnog mnijenja u Hrvatskoj trebalo početi navoditi opciju 'neka nova ili druga oporba' da bi nezadovoljni i vlašću i postojećom oporbom imali mogućnost izbora. Do samih izbora slijedi razdoblje niza grešaka s obje strane, naloga s vrha te sve nezadovoljnijih birača.