Malo je vjerojatno da će jučerašnjim priopćenjem Hrvatske biskupske konferencije 'slučaj Dajla' biti stavljen ad acta i da će 'teški dani puni izazova za našu crkvu', kako se o tome slučaju na početku zasjedanja HBK u Varaždinu izrazio njezin predsjednik, nadbiskup Marin Srakić, biti završeni. Činjenica je, naime, da su od prošloga ljeta – kad je 'slučaj Dajla', na dotad u Crkvi neviđen način, otvoren široj javnosti – iz boce pušteni brojni duhovi koje jedno priopćenje (ili dva, računamo li i ono ljetošnje, koje je objavilo Stalno vijeće HBK), ma kako pažljivo i umjereno bilo sročeno, naprosto ne može obuzdati.

Slučaj Dajla odavno je otišao predaleko, pa i izvan okvira stvarnosti, poprimivši epske dimenzije. I, baš poput neke junačke pjesme, svatko je u tom deseteračkom povijesnom epu dobio neku istaknutu ulogu: porečko-pulski biskup Ivan Milovan - borca protiv stranih posezanja na 'našu grudu', istarski svećenik Ilija Jakovljević – hrabroga ratnika koji se ne boji suprotstaviti ni samome Caru da bi obranio čast svojega vojskovođe, papa Benedikt XVI – stranog imperatora koji promiče nečije tuđe interese, a kardinal Josip Bozanić – ulogu izdajice roda svoga. Nije ni čudo što će vješti redatelj Jakov Sedlar svome dokumentarcu o tome slučaju nadjenuti baš prigodan naslov: Bitka za Dajlu.

No istini za volju, slučaj Dajla uistinu je bogat presedanima. Na ovim našim hrvatskim prostorima u novijoj je crkvenoj povijesti nezabilježeno (a ni iz one starije ne mogu se sjetiti sličnoga prizora) da bi jedan svećenik, kao što je to ljetos učinio tadašnji kancelar porečko-pulske biskupije Ilija Jakovljević, na konferenciji za novinare branio svog biskupa od Pape koji je, kako je znano, iste te biskupe sam postavljao. Nije, doduše, tako čest slučaj (opet se ne mogu sjetiti nijednoga) da bi Papa privremeno suspendirao nekog biskupa da bi netko drugi u njegovo ime potpisao neki crkveni pravni akt, a onda ga, kao da se ništa dogodilo nije, ostavio da i dalje, u njegovo ime, upravlja istom tom biskupijom (to se, doduše, imenovanjem novog biskupa koadjutora možda već polako mijenja). Nije baš uobičajeno ni to da se državni tajnik, drugi čovjek Svete Stolice, na nekom zemljišno-knjižnom odjelu lokalnoga suda pojavljuje kao stranka u postupku oko jedne, u okvirima opće Crkve, relativno beznačajne nekretnine. Tim je čudnija cijela ta stvar onima koji, poput potpisnika ovih redaka, ponešto znaju i o kanonskome pravu koje, u pravilu, upravljanje crkvenom imovinom, po načelu supsidijarnosti, prepušta 'nižim instancama' i mjesnim crkvenim vlastima. Naravno, sve dok se povjerenom imovinom upravlja savjesno i po zakonu.

Uistinu, po čemu je ta famozna Dajla, za koju izvan Istre jedva da je itko donedavno i čuo, i tamošnjih nekoliko stotina hektara zemlje tako značajni da se oko njih već mjesecima i godinama tako žestoko lome koplja? Što je u toj Dajli tako vrijedno da se proteklih mjeseci biskupi (manje javno, a više potiho) svrstavaju na ovu ili onu stranu; da jednog biskupa od Pape brane ne samo svećenici, nego i istarski župan Ivan Jakovčić; da se odnosi Hrvatske i Svete Stolice, koji su godinama djelovali nepomućenima, danas svode na diplomatske note; da se vjernici – isti oni koji su prošloga ljeta s njim probdjeli noć na kišom okupanom zagrebačkom središnjem trgu i cijeli dan na suncem zapečenom Hipodromu – pitaju je li se taj isti Papa uistinu svrstao na stranu 'Talijana', a na štetu Hrvatske? Pa im se čak i biskupi, koji u njihovim očima oduvijek slove ne samo kao zaštitnici vjere, nego i nacionalnih interesa, jučerašnjim priopćenjem moraju pravdati da vlasništvo u rukama stranaca ne znači i gubitak državne suverenosti. Sve su to pitanja koja zasad, pa i nakon jučerašnjeg očitovanja HBK, ipak ostaju bez jasnog odgovora.

Kao i u svakom sporu otkad je svijeta i vijeka, i akteri upleteni u ovaj oko Dajle smatraju da su u pravu. Talijanski benediktinci, nesporno, u poslijeratnoj Istri, Hrvatskoj i Jugoslaviji doživjeli su nepravednu osudu i progon. Zemlja im je bezočno oteta, a desetljećima poslije vraćena jednoj drugoj pravnoj osobi u okviru iste Katoličke crkve. Istarski pak hrvatski kler možemo razumjeti kad, zbog povijesnih okolnosti, na poteze s talijanske strane, pa i kad je ona crkvena, puše i na hladno. No opet, je li taj strah dovoljan razlog da se previđa pravda? Može li se benediktincima, samo zato što su Talijani, osporavati pravo na ispravljanje nepravde, a na isto se to pravo neprestano pozivati u slučaju povrata druge imovine koja je oduzeta njima – 'hrvatskoj' Crkvi? I može li, napokon, taj 'strah od Talijana' baš potpuno opravdati način na koji se imovinom vraćene Dajle upravljalo zadnjih godina? Jesu li uistinu svi ti mešetari i golferi, koji u svaku priču oko koje se vrti lova upadnu 'k'o Pilat u vjerovanje'; jesu li sve te prodaje i preprodaje - koje kod običnih hrvatskih vjernika, koji muku muče s najobičnijim preživljavanjem, izazivaju mnoge dvojbe i pitanja – bile na korist hrvatske Istre, Crkve i lokalne zajednice? Previše je tu otvorenih pitanja, a da bi se o toj stvari olako donosio konačni sud. Uostalom, cijela stvar i jest na sudu, pa neka i ta institucija, po onoj poznatoj hrvatskoj mantri, 'radi svoj posao'.

No i prije konačnoga sudskoga pravorijeka, jedna je stvar već i danas sasvim jasna. U slučaju Dajla, kad je u pitanju Crkva, neće biti pobjednika, a svi će biti – i već jesu - na gubitku.