Državno izborno povjerenstvo (DIP) jučer je na temelju procjena epidemiologa objavilo upute i preporuke za izborni dan u nedjelju. Poželjno je doći na biralište s maskom, ali i ponijeti kemijsku olovku. Do četvrtka se trebaju javiti svi koji se nalaze u samoizolaciji i žele glasovati uz pomoć mobilnih tima koji će im na kućni prag donijeti glasačku kutiju.

U ovakvim uvjetima, u kojima nam se ponovno javljaju (doduše, tek poneka) žarišta širenja zaraze koronavirusom i gdje je dio javnost zbunjen oko primjerenosti (ne)popuštanja javnozdravstvenih mjera, za uspješno održavanje izbora izrazito je važno da sigurnost od daljnjeg širenja zaraze ne ide nauštrb dostupnosti konzumacije biračkog prava. Naime kandidacijske liste i kandidati mogu odustati od velikih skupova ili voditi kampanju iz dnevnog boravka u slučaju samoizolacije, no birači nemaju alternativu. Ako žele glasovati, valja im pridržavati se uputa, samozaštititi se i uputiti se u obližnju osnovnu školu, vatrogasni dom ili općinsku zgradu, gdje im je već određeno biračko mjesto. Druga opcija im je ostati doma i pustiti da drugi odlučuju o tome tko i kako će voditi zemlju u iduće četiri godine. Dopisnog glasovanja nema, a možemo se tek nadati (i kao građani uporno zahtijevati) da će ono biti uvedeno za iduće izbore.

Hoće li izlaznost u nedjelju biti niža nego prije? Hoće li biti ispod pedeset posto, što bi narušilo demokratski legitimitet? Hoće li se ljudi bojati izaći na izbore?

Slika prva

Godine 1918., s krajem Prvog svjetskog rata, Ameriku je, kao i gotovo cijeli svijet, bio zapljusnuo drugi, još žešći val pandemije izazvane virusom H1N1, u sjećanju naših starih poznat kao španjolica. Međutim američke sufražetkinje bile su upravo u završnici svoje javne kampanje za ratifikaciju ustavnog amandmana koji bi zajamčio žensko pravo glasa u barem dvije trećine saveznih država. Kad su zabranjena javna okupljanja zbog pandemije, okrenule su se alternativnim metodama, dijeljenju letaka i kratkih pamfleta, od vrata do vrata, u svojim, lokalnim sredinama.

Na međuizborima u studenom te godine izlaznost je značajno pala, no oni koji jesu izašli na izbore nisu se dali pokolebati. Sva su birališta bila otvorena, osim u rijetkim slučajevima kad je toliko bilo zaraženih da nije bilo nikoga tko bi sjedio u biračkom odboru i adekvatno organizirao glasovanje. U Kaliforniji je nošenje maski na biračkim mjestima bilo obavezno, pa su novine onoga doba cinično pisale o prvim maskiranim izborima u Sjedinjenim Državama. U toj su saveznoj državi žene već bile izborile pravo glasa, pa je ostalo zabilježeno da je na njima, usprkos pandemiji i činjenici da je već bila izrazito slaboga vida, glasovala i tada 92-godišnja Nancy Elworthy, smatrajući to svojom građanskom dužnošću. Poneki izborni gubitnici sudski su pokušavali osporavati rezultate, tvrdeći kako im je pandemija ukrala rezultat te kako su mobilni timovi donosili glasačke kutije u kuće nekih birača, dok su druge navodno zaobilazili.

Slika druga

Sredinom travnja Južna Koreja organizirala je parlamentarne izbore na kojima je izlaznost bila 66,2 posto, odnosno 8,2 posto veća nego četiri godine ranije. Uoči održavanja izbora ova je istočnoazijska zemlja bila među najpogođenijima pandemijom izazvanom virusom SARS-CoV-2, s više od sto tisuća potvrđenih slučajeva i dvjesto preminulih. Vlasti su odbile odgoditi održavanje izbora, nisu ih odgađale ni kada je bjesnio Korejski rat početkom 1950-ih godina.

Maske su proglašene obaveznima za sve birače, na biralištima bi im se mjerila temperatura, a bile su pripravne i jednokratne rukavice. Oni birači kojima bi bila izmjerena povišena temperatura bili bi odvedeni u zasebne glasačke kabine, dok su oni u samoizolaciji, pod uvjetom da su asimptomatski, mogli pristupiti biralištima nakon što su ona zatvorena za zdrave birače. Preko četvrtina glasova dana je dopisnim glasovanjem ili u pak na posebno uređenim i unaprijed pripremljenim karantenskim biračkim mjestima.

Slika treća

Niska izlaznost svakako jest problem te može umanjiti demokratski legitimitet izabrane vlasti, posebice u ovakvim teškim, izvanrednim vremenima. Međutim ne postoje zakonske pretpostavke koje bi utvrdile kada je niska izlaznost preniska. Također, treba razlikovati nisku izlaznost kao posljedicu teške dostupnosti glasovanja od biračke apstinencije kao svjesnog, voljnog političkog čina kojim se šalje poruka da nam ništa od izborne ponude nije prihvatljivo ili dovoljno privlačno. Naposljetku, postoji i biračka apatija, nezainteresiranost za izborni proces zbog niske razine političke socijalizacije i općenite integracije u društvo.

Izlaznost u Hrvatskoj već je dugo u opadajućem trendu. Međutim treba razlučiti koji je od višestrukih uzroka izostanka participacije na izborima posrijedi. Kada bismo imali institut dopisnoga glasovanja, zasigurno bismo podigli dostupnost glasovanja, kao u uvjetima pandemije, tako i za ljude koji iz poslovnih ili privatnih razloga često izbivaju iz svojeg mjesta prebivanja, ali i za naše sudržavljane koji trajno borave u inozemstvu.

Ususret nedjelji, treba reći kako je bojazan da će, zbog straha od ponovno razbuktale pandemije, izlaznost biti kritično niska, ipak pomalo pretjerana. Naime treba znati kako su prošli izbori, 2016. godine, bili prijevremeni zbog pada Vlade te je izrazito niska izlaznost na tim izborima tipičan primjer biračkog zamora. Dva puta u godinu dana izaći na parlamentarne izbore atraktivno je samo za najstrastvenije političke životinje među nama, dok je mnogima naporno i odbojno. Drugo, treba podsjetiti na to da izlaznost dosta varira od izborne jedinice do izborne jedinice, kao što, uostalom, niti broj zaraženih, kao u proljeće, tako i sada, nije isti u svim dijelovima Hrvatske.

Najvišu izlaznost iz ciklusa u ciklus bilježi I. izborna jedinica, što je i očekivano. U središnjem dijelu Zagreba koncentrirana je politička, ekonomska i kulturna moć zemlje, pa i nije čudo da su građani više politizirani, a i pregršt stranaka svojim listama konkurira za ulazak u Sabor upravo u ovoj jedinici. Nasuprot njoj je IV. izborna jedinica, a koja od izbora do izbora ima najnižu izlaznost. Jesu li birači u sjevernim dijelovima Slavonije i u Baranji manje zainteresirani za sâme izbore ili je pak ovaj visok postotak izborne apstinencije više simptom općenite gospodarske i demografske krize u tom dijelu Hrvatske, široka je tema koja nadilazi okvire ovoga teksta.

Prema jučerašnjim nacionalnim podacima, dvoznamenkast broj slučajeva imali su redom: Grad Zagreb, 185, Osječko-baranjska županija, 133, Splitsko-dalmatinska, 29, Zagrebačka, 27, te Primorsko-goranska, 18. U Slavoniji su gotovo svi slučajevi locirani u konkretnom žarištu u Đakovu. Ondje je doista mnogo birača u samoizolaciji, no vrijedi se nadati da će u ovom relativno malenom gradu mobilni timovi svima omogućiti glasovanje.

Hrabro i oprezno

Da, svakako nije vrijeme za opuštanje i odmahivanje rukom. Ove brojke brzo mogu narasti na puno veće i ozbiljnije. Da, ovo nije baš optimalna situacija za održavanje parlamentarnih izbora. Izvucimo pouke iz povijesnog, ali i recentnog primjera, koliko god nam se vremenski ili prostorno daleko činili. Tko doista ima volju i prepoznaje važnost glasovanja, potrudit će se biti na biralištu u nedjelju. Bez obzira na propuste i pomutnju, uz napor kao cijelo društvo možemo kraj ovoga tjedna dočekati s uspješno položenim i javnozdravstvenim i demokratskim ispitom.

Bilo da biračko pravo smatrate više svojim pravom ili više svojom dužnosti, izađite u nedjelju, pazeći na sebe i na druge, i pristupite glasovanju. Sjetimo se da naša sloboda prestaje tamo gdje počinje tuđa sloboda, stoga nemojmo u ime svoje slobode ugrožavati tuđe zdravlje. Ponesimo svoju omiljenu penkalu i zaokružimo neke zbog kojih nam neće biti žao doći na biralište.