To samo u Bosni ima.

Na svu sreću, u Bosni žive Bosanci (Bog ih čuvao!), pak su pobjesnili i izašli na cestu prosvjedujući protiv neopjevano blesave priče svoje zlosretne države sa jedinstvenim matičnim brojevima građana (JMBG). Naime, 12. veljače ove godine, Ustavni sud BiH, ničim izazvan, donio je odluku da se ti JMBG-ovi imaju „uskladiti“ sa Ustavom. To ne važi za Republiku Srpsku i za sarajevski Kanton, gdje se izdaju „privremeni“ brojevi ali važi za sve ostale, pa je tako dvoje dječice, teško bolesne, ostalo bez pasoša za liječenje u inozemstvu. Jedna je curica umrla u Beogradu jer nije stigla na vrijeme. Naravno da su ljudi pobjesnili – s dobrim razlogom: nikakove razumne potrebe nije bilo, niti može biti za diranje te institucije JMBG-a, štogod mi o njoj mislili.

Sustav JMBG smišljen je početkom osamdesetih u onoj državi, radi olakšavanja administrativnih poslova. Olakšao je i ubrzao svima, naročito policiji. Bit sustava jednostavna je: označiti jednim i jedinstvenim, neponovljivim brojem svakoga državljanina, tako da su zabune oko istovjetnosti lica nemoguće. Sve i da se 4. siječnja 1947. u Beogradu rodilo sto muške djece i sva se zovu Miloš Vasić, što nije baš vjerojatna mogućnost, JMBG će napraviti razliku među njima. Jasno? Sustav je jednostavan: dan, mjesec (po dvije znamenke), godina rođenja (tri znamenke), šifra grada/općine/republike ili pokrajine (dvije znamenke), spol (dvije znamenke) i kontrolni broj (dvije znamenke u teško vjerojatnom slučaju da se sve prije toga poklapa). Jedan prijatelj bio je zaboravio otići na policiju da mu upišu JMBG u roku, pa sam mu ga ja izračunao i utipkao u ličnu kartu (hrv. : osobnu iskaznicu) pisaćom mašinom „Olympia Monica“ koju inače koristi policija; nije bilo nikakvih problema.

268661,267827,267412,266682
Sustav JMBG nadživio je socijalističku Jugoslaviju i ostao doslovce nepromijenjen u svim državama nastalim iz nje. To je jedna od rijetkih razumnih gesta svih novih vlasti, po principu da se nešto dobro ne mijenja. Hrvatska je u jednome trenutku proglasila JMBG tajnim, što – uvjeren sam – nije bilo mnogo pametno. Taj broj, naime, toliko se često koristi da ga je praktički nemoguće sačuvati u tajnosti, a građani od toga imaju samo problema. Uostalom, JMBG svih država priznaje se u svima drugima i ostaje nepromijenjen, naravno. Sve drugo bila bi ludost – osim u Bosni, gdje, kako vidimo, razum nije baš na snazi.

U Miloševićevoj Srbiji nacionalistička je propaganda pokušala i JMBG zloupotrijebiti, kao i sve drugo. Sjećam se da je u čuvenoj 'Politici ekspres', poznatoj po bedastoćama te vrsti, u proljeće 1991. izašao članak u kome se tvrdilo da „Hrvatska Srbe obilježava različitim JMBG od Hrvata“. Pobjesnio sam i našao čovjeka koji je smislio cijeli sustav još onda, 1982. Pametan matematičar, pristojan čovjek, lijepo mi je objasnio da je to kajgod, pak smo to u 'Vremenu' i objavili. Nije to bilo jedino: iste novine objavile su i da se u Hrvatskoj javna rasvjeta razlikuje po etničkoj osnovi; da Hrvati imaju zelena živina svjetla na cesti, a Srbi žuta. Opet sam morao u elektrodistribuciju, gdje su mi opet lijepo objasnili da je to A: nemoguće i B: slaboumno; žuta svjetla idu na osjetljiva križanja i opasne dionice gdje je slaba vidljivost, ako baš hoćete znati. Uostalom, dana su sva svjetla žuta, što ne znači da diljem Hrvatske žive sve sami Srbeki.

Nego, vratimo se mi u Bosnu. Po onome što čujem od sarajevskih prijatelja, problem je nastao jer da Mile Dodik zazire od „unitarizacije“, pak mu je zasmetao sustav JMBG po kojemu te brojeve dodjeljuje država BiH, a on bi htio da kod sebe u Republici Srpskoj ima taj privilegij. Kao da bi Mile i njegovi sada izmislili bolji i srpskiji sustav JMBG od postojećeg u BiH. Pošto je skandal već pukao i narod izašao na ulice da s pravom pizdi na idiote, ispalo je da je od cijele te bedastoće bilo i neke koristi. Piše mi moj prijatelj iz Sarajeva Senad Avdić („Slobodna Bosna“): „Jedino pozitivno je što su ovi klinci koji vode proteste normalni, pametni i odjebali su svaki zadah politike i stranaka... “. I nacija, dodat ćemo. Prosvjedi su okupili sve narode i opcije, jer stvar je, ljudi, od životnog značaja: dok se vi zamlaćujete bedastoćama i muzete jarca u sito, naša djeca ne mogu dobiti elementarna osobna dokumenta! Istovremeno studenti u Banja Luci prosvjeduju zbog uvjeta smještaja u domovima i jako su ljuti.

Valjalo bi se sada nadati da je taj val prosvjeda neki novi iskorak u građanskoj svijesti i hrabrosti – pa makar i kod Bosanaca. Htjeli ste države, eto vam ih; sakali ste – eve vam ga, kažu Makedonci. Glasali ste – gladujte, rekao bi moj drug Silvek Degen. Bit će da ih pijanstvo od nacionalnih država po sebi tek sada prolazi, pak bi od tih država htjeli ono čemu države služe: sigurnost i blagostanje državljana. Strpljenje, izgleda, popušta i drugdje: vidite Turke i Brazilce. Turci su ozbiljno pobjesneli zbog jednoga parkića usred Stambola, što je – kako stvari stoje – tek simbol mnogo dubljeg nezadovoljstva. Brazilci su – ko bi rekao! – pobjesnili zbog troškova svjetskog prvenstva u nogometu 2014. Da Brazilci popizde zbog Mundijala, tko je to vidio?

Nešto se očito događa.