Čudna su stvar ti trendovi, ne možeš nikad predvidjeti ni kad će niti gdje nastati, ni zašto su odjednom tu, ni koliko će trajati, niti zašto ih više nema. Recimo, kad sam 1993. doselio u Split (dotad sam živio u rodnom Zagrebu, a 1991. sam, hvala na pitanju, osim tamo bio – ali samo kao novinski reporter, ispričavam se – i u Vinkovcima, Nuštru, Osijeku i Dumačama) taman se bio otvorio kafić "Novi đir". Gazda je prije toga, rekli su mi domaći, na drugoj lokaciji godinu-dvije vodio kafić "Đir" koji je vrlo brzo zbilja ušao "u đir" i postao omiljeno mjesto u gradu. Ali odjednom, gotovo preko noći, postalo je tamo besmisleno uopće zagrijavati aparat za kavu: jednostavno, ljudi su prestali dolaziti, iako nitko nije znao objasniti zašto. Gazda se dosjetio jadu, unajmio lokal na još boljoj lokaciji, nazvao ga "Novi đir" i doskora – ponovio uspjeh. Na vrhuncu omiljenosti novoga kafića čovjek je, a tko i ne bi, poželio nešto više i veće, upustio se u novu ugostiteljsku avanturu na još atraktivnijoj lokaciji, pa skupa s njom neslavno izblijedio sa splitske kafedžijske topografske karte. Baš kao i njegov bivši "Novi đir": barem pola tuceta nadobudnih unajmljivača pokušalo je kroz sljedećih pet, šest godina privući goste na tu stare slave djedovinu, ali svi su morali odustati već nakon nekoliko mjeseci. Jednostavno – nije išlo. I nitko nije znao objasniti zašto ne ide. A onda je nekome iznenada ipak krenulo. Dokad će – ne zna se.

Čudna su, velim, pojava ti trendovi. Sjećate se, na primjer, sigurno onog trenda "Zatrubi za..." i "Zatrubi protiv..." otprije par godina. Pojavio se niotkud i oduševio brojne aktiviste za sve i svašta: na prometnoj ulici ili, još bolje, raskrižju, osvanuo bi natpis s pozivom vozačima da, ako se slažu, u prolazu zatrube u znak podrške ili protimbe koječemu. Trubilo se za sve živo, od ponavljanja lokalnih izbora do ljudskih i životinjskih prava; od pravednijeg suđenja do suvislije agrarne politike; i protiv nekažnjavanja korupcije i protiv globalnog zagrijavanja... A onda je – zamuklo. Nitko više ne trubi ni zbog kojeg višeg razloga, imalo višeg od standardnoga "ko ti je dao dozvolu, majmune!?", a nitko bogme više niti ne poziva na taj oblik građanskog prosvjeda. I nitko ne zna zašto to više nije "đir", premda je taman uhvatilo korijena.

Ili, recimo, jedan još svježiji trend, sto posto se barem njega sjećate: skupljanje potpisa za referendum. Još lani u ovo doba činilo se da stvar ozbiljno otklizuje u apsurd i da zagovornici referenduma o tome trebaju li svi građani Hrvatske voljeti kuhani karfiol zabijaju zadnji čavlić u posljednji od stotinjak štandova za prikupljanje potpisa, kadli – tajac. Nema, već dugo, nikakve proreferendumske inicijative, nikome to više nije "đir". Ništa... Kako ništa, pitate sad, pa zar nije premijer Milanović nedavno energično obećao referendum o istraživačkom svrdlanju i svrdoljakanju jadranskog podmorja? Jest, naravno, i obećao i energično, ali imajući u vidu podužu listu ranijih Milanovićevih energično datih obećanja, nekako mi se ne čini vjerojatnim da bi baš s ovim obećanjem, baš sad, majstor prekinuo svoj trend i odjednom ipak krenuo u realizaciju barem jednoga. Osim toga, čak i ako je mislio ozbiljno, valjda mu je onaj mistriozni spim-doktor objasnio stvari: "Gle, stari, ako ti sad raspišeš taj referendum, nitko ti neće zaokružit 'DA'. Ne zbog pitanja, nego zato što ga TI postavljaš, kužiš? Trebam ti crtat?".

Neobični su, kažem, da im se vratimo, ti trendovi. Ima onih za kojima, kad prođu, ne žali nitko, bogu fala da su prošli, ali ima bogme i onih drugih. Ja, recimo, iskreno žalim upravo za gorespomenutim trubljenjem i skupljanjem potpisa za referendum. Kad bi se vratili u nekoj retro-varijanti, vjerujem da bismo čak i prilično brzo razriješili pat-poziciju ispred Savske 66. Kad bi, na primjer, svaki vozač kojemu je dodijalo to nezakonito logorovanje usred glavnoga grada i mrcvarenje mozga u svim medijima, samo na tri sekunde zatrubio svaki put kad prođe mimo šatora za prinudni smještaj nezbrinutih i obespravljenih branitelja, možda bi tiha većina uspjela nadglasati ratne trube što već 153 dana i noći odzvanjaju ispod cerade, dvadeset godina poslije Bljeska i Oluje. Barem načas, barem na tri sekunde. Isplati li se probati?

Druga stvar, ono s referendumima i potpisima: stopedeset i tri dana, ako se ne varam, brojni ljudi tamo prosvjeduju, a da nikome izvan šatora nije jasno zašto. Kad god netko od nas izvana ipak pokuša egzaktno objasniti što ti ljudi točno zahtijevaju, oni odvrate s: "Ma ne, nije uopće u tome stvar, to nam vi podmećete!". I tako ukrug... Osobno sam, najiskrenije, uvjeren da žrtvu što su je pobunjenici iz Savske 66 za nas podnijeli, i u ratu i kroz svih ovih dvadeset godina poslije rata, nije moguće opisati riječima. Opišite je zato napokon, branitelji naši, brojkama, sasvim konkretnim brojkama, ali tako da sve stanu na jedan list papira. Onda taj papir učinite što dostupnijim javnosti, to vam barem ne bi trebalo biti preteško, imate iskustva, pa zatim diljem Lijepe naše postavite štandove i krenite u skupljanje potpisa za raspisivanje referenduma s pitanjem: "Podržavate li zahtjeve branitelja iz šatora u Savskoj 66, 10000 Zagreb?". Pa da svi skupa, opet kao jedan, kao i 1991., konačno shvatimo na čemu smo i što nam je činiti, ma nek košta šta košta, opstanak Hrvatske je u pitanju. Evo, prisežem, prvi ću – ukoliko me ne preteknu KMK i KGK – potpisom podržati taj referendum. Ako treba, i lažirat ću potpis na još nekoliko drugih štandova, samo javite, da maksimalno doprinesem pružanju prigode za nedvojbeno izjašnjavanje svih građana Hrvatske o vašim potrebama i pravima.

O njihovima ćemo prvom sljedećom prilikom.