Bratstvo i jedinstvo je mrtvo. Živjeli interesi! To je prikladan sažetak hrvatsko-srbijanskog summita krajem studenoga 2010. u Zagrebu. Doista, postoji li uopće politički – i ne samo politički – kriterij koji bi mogao biti značajniji od racionalnog interesa, posebice kada je riječ o interesima građana dviju država? Zato se povijesni značaj posjeta srbijanskog predsjednika Zagrebu ne nalazi isključivo u početku nove etape u hrvatsko-srpskom detantu, koliko u afirmaciji Interesa i Razuma kao političkih kriterija i ekonomskih i civilizacijskih vrijednosti.

Ako je Interes svečano inauguriran kao vrijednost tek u studenome 2010, ne znači da taj isti Interes nije postojao oduvijek. Danas, to je privredna suradnja, a prije dvadeset godina to je bilo očuvanje mira i ljudskih života – i privredna suradnja. No tada su se i srpski i hrvatski politički faktori trudili da dokinu i obezvrijede Interes i uvjere svoje podanike da su isključivo mitološka priviđenja najviša društvena vrijednost, bilo da se radi o nasilnoj promjeni granica bilo o nedemokratskoj državotvornosti.

Kao što su zajednički interesi Hrvatske i Srbije trajna vrijednost i trajna činjenica već gotovo stotinu godina, tako nije bilo neizbježno da Hrvatska i Srbija svoje zajedničke interese zanemare na brutalan i tragičan način – u ono vrijeme koje je srpski pisac Zoran Ćirić nazvao godinama koje su pojeli leševi. I hrvatska i srbijanska demokratska javnost imaju bezbrojne i valjane razloge da budu nezadovoljne svojim aktualnim vlastima, no kakve god da jesu, obje su vladajuće grupe u studenome 2010. pokazale da je moguće na život, svijet, sudbinu i politiku, pa čak i na hrvatsko-srpske odnose, gledati kao na prostor ostvarenja i zadovoljenja zajedničkih interesa. Ako je to moguće i potrebno 2010, bilo je moguće i još potrebnije 1990. Jedina razlika između tih dviju godina jest što su Hrvatskom i Srbijom 1990. upravljali oni koji su svoj osobni interes vidjeli u sukobu kojim će građanima oduzeti pravo na zdrav razum i stvarne životne interese.

Hrvatska i Srbija imaju dugu tradiciju političke suradnje koja je započela još u devetnaestom stoljeću, nastavila se u dvadesetom, kroz Hrvatsko-srpsku koaliciju, i trajala je kontinuirano u obje Jugoslavije. Stjepan Radić i Vlatko Maček uporno su se zalagali za suradnju na temelju zajedničkog interesa i u svojoj političkoj borbi nalazili su saveznike u srpskoj oporbi, od Svetozara Pribičevića koji je napustio unitarni centralizam, do Ljube Davidovića i Zemljoradničke stranke. Antifašistička borba u Drugom svjetskom ratu bila bi nemoguća bez hrvatsko-srpskog zajedništva kao negacije ustaško-četničkog fašizma i međusobnog istrebljenja. Posebno i žalosno mjesto u povijesti hrvatsko-srpske suradnje zauzima jedna simbolična anegdota. U Karađorđevu 1971. Savka Dabčević-Kučar i Latinka Perović bile su, kao jedine dvije žene u partijskom vrhu, smještene u istu hotelsku sobu. Obje su imale viziju hrvatsko-srpske suradnje na temelju demokratski utvrđenih zajedničkih interesa, suradnje oslobođene i od autoritarnog unitarizma i od sablasnih šovinističkih obmana podjednako. Nepunih godinu dana nakon Karađorđeva gospođa Perović doživjet će sudbinu gospođe Dabčević-Kučar. Tada je Josip Broz radi očuvanja svoje vlasti onemogućio racionalnu i demokratsku suradnju Hrvatske i Srbije, kao što će neki drugi ljudi, dvadesetak godina kasnije, smisliti floskulu o stoljetnoj mržnji iz jednako ciničnih i vlastoljubivih pobuda. Izazvat će mržnju i rat da bi tu floskulu učinili uvjerljivom. Hrvatsko-srpski sukob, koji je započeo 1990, nije proizišao iz mitske nepomirljivosti Hrvata i Srba, ili neke uklete naravi njihovih odnosa, već zato što su u Zagrebu i Beogradu na vlasti bili nedemokratski režimi koji su u sukobima i mržnji vidjeli prikladno sredstvo kojim će spriječiti dolazak demokracije, ljudskih prava i slobodne trgovine u jugoistočnu Europu.

Tada je propuštena prilika da načelo bratstva i jedinstva, koje je odigralo neprocjenjivu civilizacijsku ulogu u prevladavanju užasa Drugog svjetskog rata, doživi mirnu tranziciju u načelo zajedničkog interesa. To nije jedina tranzicijska prilika koja je bila propuštena. Nikada nije kasno, premda je prekasno za uništene živote i srušene gradove.

'Da, ali oni su prvi počeli!', reći će netko. Nesumnjivo jesu. Jednako nesumnjivo nekome je odgovaralo što su oni prvi počeli, zato da bi mogao nastaviti započeto.

Pitanje odnosa Hrvatske i Srbije nije ni državnopravno, ni teritorijalno, pa ni nacionalno, već demokratsko pitanje, jer država nije ništa drugo nego javna služba. Koja bi uopće mogla biti svrha dvije susjedne javne službe nego da zajednički unapređuju i štite interese svojih građana? Imaju li izbora no da svoje građane počnu spašavati iz katastrofalne privredne i kulturne provincijalizacije u koje su ih gurnuli oni koji su tvrdili da je država mit i san i da granice treba obilježavati grobovima? Granice nisu ništa drugo nego mjesta gdje su carinici i policajci u prilici da budu diskretni i susretljivi. Državne granice su realnost, ali takva koja ne smije ići nauštrb jednoj drugoj realnosti koja je temeljni preduvjet opstanka ljudske civilizacije, a to je slobodan protok ljudi, roba i ideja.

Ako su čak i srpski i hrvatski nacionalisti svojedobno prepoznali svoje komplementarne interese u proizvodnji mržnje i smrti, nema ničeg prirodnijeg da razumni, prisebni i demokratski orijentirani ljudi rade na proizvodnji suradnje i blagostanja. Onoliko koliko Hrvatska i Srbija budu napredovale prema demokraciji toliko će i ta suradnja biti intenzivnija. Mržnja može nastati samo u odsutnosti slobode i razuma i potiče se samo zato da bi dokinula slobodu i razum. U procesu koji u Hrvatskoj i Srbiji traje bolno i sporo tek posljednjih desetak godina, demokracija je danas već dovoljno jaka da se prestala stidjeti zdravog razuma i elementarne logike. Samo kada demokracije nema može nastati situacija u kojoj je zabranjeno ili nepristojno pomisliti da Končar proizvodi lokomotive, a Goša vagone i da je to sretna okolnost, kao što je sretna okolnost da je jezik kojim se govori u Hrvatskoj i Srbiji još uvijek, iz sasvim neobjašnjivih razloga, međusobno razumljiv, iako postoje ljudi koji tvrde da nije tako – što je legitimno. Svatko ima pravo na tvrdnju da Zemlja nije okrugla.