A znate li tko je to rekao? Evo vam i to. Tu izjavu dala je, sada bi se skoro već moglo reći, hrvatska teologinja Anna Maria Gruenfelder, ali tu ipak treba jedno dodatno objašnjenje. Anna Maria je Austrijanka koja živi i radi u Hrvatskoj već blizu četrdeset godina, a ovih dana oglasila se nakon petogodišnje šutnje na koju je natjerana zbog pritiska ovdašnje Katoličke crkve da prestane s javnim djelovanjem.

Tvrdilo se da se kao austrijska državljanka i djelatnica u austrijskoj ambasadi tim djelovanjem navodno miješa u unutrašnje stvari Hrvatske, iako se to ono baš sječimice kosi s deklariranom univerzalnošću katolicizma. I žena se zbilja prestala oglašavati u javnosti, iako ju je dio hrvatskih medija rado objavljivao, jer su među ovdašnjim katoličkim teolozima i prsti jedne ruke previše da se nabroje oni koji su spremni kritizirati Crkvu. Da se odmah razjasnimo, nije gospođa Gruenfelder nekakva fanatična kritičarka crkvenih struktura. O tome svjedoči, recimo, to da se svojedobno oštro porječkala s hrvatskim ženskim organizacijama zbog njihovog zahtjeva da se razvrgnu hrvatski ugovori sa Svetom Stolicom. Pa i to, kako je sada sama objelodanila, da se prije pet godina smjerno ponadala da će netko iz Crkve razgovarati s njom i pokušati razumjeti tu 'zalutalu ovcu'.

Ali, ništa od toga. Austrijsko-hrvatska teologinja hladno je šutnuta iz javnosti, što govori da je Katolička crkva danas duhovno skučena i zatucana otprilike onoliko koliko je bila hrvatska država u devedesetim godinama. Protivno, pak, svojoj volji, Anna Maria mu čak dođe nešto kao metafora strogog međunarodnog nadzora pod koji je ta država tada bila stavljena, da bi taj nadzor, evo, bio potreban nad ovdašnjom Crkvom sve do danas. Kako je to moguće? Kako se moglo dogoditi da se Kaptol toliko zakopao u prošlost da u odnosu na nj čak i hrvatska država, izmrcvarena svim mogućim međunarodnim mjerama osim otvorenim sankcijama, izgleda kao svijetli primjer koji treba slijediti. Očito je da su u Bruxellesu imali efikasnije sprave za lomljenje otpora nego u Vatikanu, odakle je Ivan Pavao II slao poruke međunacionalnog i ekumenskog pomirenja koje ovdje nitko nije htio čuti.

Ali, i on sam bio je svjetonazorno konzervativan isto koliko i sadašnji papa Benedikt XVI, a to je ovdašnji kler, naprotiv, objeručke prihvatio. I tako smo, eto, dobili najprije onu crkvenu kampanju protiv medicinski potpomognute oplodnje, koja propala jer tangira ograničen broj ljudi, a sada i ovu protiv zdravstvenog odgoja u školama, gdje je taj broj znatno veći. No, koliko god bio velik odmah se postavlja pitanje je li taj zdravstveni odgoj zbilja vrijedan ovolike buke koja se oko njega digla. Nije ni približno. Jasno je da Crkva nikada neće prihvatiti masturbaciju, a pogotovo homoseksualnost, kao samorazumljive oblike ljudske seksualnosti, pa to od nje ne treba ni tražiti. Ali ni za nju to očito nije tolika pošast da bi, kako reče Bozanić, dovela do 'razaranja čovjeka' i 'nesreće za Hrvatsku', i tu ona podsjeća na nogometaše koji simuliraju da su teško faulirani.

Nešto drugo Crkvu žulja, napipala je iskusna teologinja Gruenfelder, a to je što zdravstveni odgoj uvode deklarirani nekatolici. Oni su, uostalom, preko Ive Josipovića i Zorana Milanovića već optuženi i kao krivci što je katolika danas 200 tisuća manje nego u popisu iz 2001. godine. Iako je jasno da je to posljedica nečeg drugog, labavljenja mentalne stege koja je katolicizam dugo tretirala kao praktički obavezan svjetonazor. A to je čak i za Hrvatsku, koja jeste izrazito katolička zemlja ali ne i katolička država, očito bilo previše. Dakle, nisu Hrvati postali manje katolici zato što su Josipović i MIlanović izabrani, nego su njih dvojica izabrani zato što su Hrvati postali manje katolici. Usto, sadašnji predsjednik i premijer su vrlo mlaki, da ne kažem malokrvni nekatolici, koji ne izazivaju nikakav poriv da ih slijediš, pa svoje sljedbe zbilja i nemaju, iako se posebno Josipović, zaljubljen preko zdrave mjere u svoju popularnost, ponekad pokušava ponašati kao da je ima.

Ali, tko te pita. Oni u očima Kaptola figuriraju malone kao ateistički komesari u kožnim šinjelima, iako je lako vidjeti da je i to samo simuliranje, gluma. Nikakvih komesara ni šinjela naravno nema, ali ih Crkva pravi 'od blata', jer se sjeća da je u vrijeme kada je to postojalo njoj bilo teže, ali puno jednostavnije. O da, Crkva je u komunističkim vremenima bila znatno siromašnija nego danas, a ni vlast je nije milovala kao ova, ali je bilo vjere življe i punije kucalo, i kako ovih dana priznaje Živko Kustić, ona je tada zapravo silno ojačala. Ali, razumije se, nikakav povratak u komunizam, osim ovako fingirano, ne dolazi u obzir, jasno je i zašto. Crkva se previše bogato, posljednjih godina i raskošno, skućila u hrvatskom kapitalizmu da bi joj padalo na pamet da se toga odrekne, mada joj ni današnji poredak nije svjetonazorno blizak, naprotiv odbojan joj je, iako svakako ne kao onaj prijašnji.

Odbojna joj je prvenstveno ova vražja prosvjetiteljska strana liberalnog kapitalizma, koji odbija izjednačiti ljudsku seksualnost sa seksualnošću rasplodne marve, pa zato i gura u školske programe predmete kao što je ovaj zdravstveni odgoj. A to su onda od liberala prihvatile i današnje socijaldemokratske i socijalističke stranke, uključujući hrvatsku, i to čak i srčanije i rezolutnije od njih. Prihvatile su ga, naime, kao svoju novu ideologiju, odrekavši se izvornih socijalnih, a pogotovo klasnih uvjerenja, i sada razne spolne, seksualne i druge slobode tretiraju kao zadnju liniju svoje obrane, pa i opstanka. Zato se ministar Željko Jovanović ovako i uskopitnuo protiv propagandnih letaka koje dijeli Crkva, a u slaboj proporciji s važnošću teme pridružio mu se i osobno premijer Milanović.

Uzmicanja Banskih dvora očito neće biti. Crkvi bi se više isplatilo da je udarila na socijalni i ekonomski dio rada ove lijevo-liberalne vlasti, tu je ona puno rahlija i rovitija, jer se, rekoh, odrekla ambicija da bude prvoborac za socijalna prava. Usto, Crkva tu nije bez aduta jer ima iskustvo papinskih socijalnih enciklika još iz pretprošlog stoljeća, a i Kaptol je ne tako davno znao pokazati zube vodeći kampanju protiv rada nedjeljom, kao jednog od izvitoperenja današnjeg nezasitnog kapitalizma. E ali, tu se sada dogodilo nešto što je razotkrilo laž te kampanje jer su leci protiv zdravstvenog odgoja dijeljeni u trgovinama Konzuma, toj tvrđavi konzumerističkog kapitalizma. Čime Kaptol novim kampanjama obezvrijeđuje stare, ili metaforički rečeno lovi vlastiti rep, tako da se u bjesomučnoj borbi protiv liberalnog moderniteta već sasvim izgubio u prostoru i vremenu.

Zato nije iznenađenje što mu u ovoj posljednjoj kampanji jedva itko od političkih stranaka, drugih vjerskih zajednica, medija.. daje podršku, a i ona koju dobiva prije će mu odmoći nego pomoći. Protiv zdravstvenog odgoja učestalije grmucka samo Tomislav Karamarko, ali njegove unjkave tirade protiv vlasti još su smušenije i čudačkije od crkvenih. Usto, Crkva ima, ako ga i ne želi, kakav-takav unutrašnji korektiv u Gruenfeldovoj, Grubišiću.., dok je Karamarku uspjelo da nema ni to. A biti gori čak i od ovakve Crkve kakva je danas, to zbilja treba znati.