'Uvijek mi smeta kad netko napiše R.I.P. nakon što osoba umre. Zvuči tako neiskreno, kao prevara. Kad je riječ o posthumnim odavanjima počasti, R.I.P. je za mene večera podgrijana u mikrovalnoj pećnici.' Ovaj citat proširio se društvenim mrežama nakon smrti Loua Reeda kao 'jedne od posljednjih riječi legendarnog rokera', no iako zvuči kao nešto što bi stari mrgud rekao, njegova autentičnost nije potvrđena. Jesmo li postali toliko opsjednuti smrću slavnih da smo počeli na internetu dijeliti čak i (lažne) citate pokojnika iz zabave, ili zapravo projiciramo vlastiti strah od smrti?
Posljednjih dana smrt je svuda oko nas. U identičnim kućicama novina, portala i Facebook feedova, kao po mehanici, izmjenjuju se in memoriami tragično poginule mlade glumice, bolešću shrvanog tenora, kultnog ex-Yu novinara ili jednog od najvećih rock 'n' roll glazbenika svih vremena. Smjenjuju se i komentari popularnih autora o tome kakva smo medijska gamad jer puštamo ljude da po istim tim kanalima gnoje svoje frustracije temeljene na pljuvačkim analizama njihovog života i nasljeđa, umjesto da se držimo one 'o mrtvima sve najbolje'.
OK, probajmo tako. Poštujmo dostojanstvo mrtvih, zaboravimo gnjusno razvlačeni privatni život tragično poginule mlade glumice, i pamtimo ju po ulogama u nekoliko sapunica, ponekoj predstavi i činjenici da, kako kaže uvaženi kazališni kritičar, 'nije dobila pravu priliku'. Zaboravimo muke tenora čija borba s bolestima nam se češće ukazivala kroz iste glossy novine kojima je vladala dotična glumica nego njegove pjesme (izuzmemo li 'Lijepu našu' neuništivog Branka Uvodića), i pamtimo ga kao 'legendu Torcide'. Zaboravimo titulu 'čovjeka za sve sustave' koju je kultni novinar zavrijedio služeći četiri vlade susjedne države u zadnjih 15 godina, i sjećajmo ga se kao 'vrhunskog polemičara'. Zaboravimo, na koncu, u kojim okolnostima su nastajale pjesme legendarnog rokera (kroz kojega su prošli svi mogući legalni i ilegalni opijati, pa je, eto, opet doživio 71), i nataknimo taj 'Perfect Day', ili 'Walk on the Wild Side' u feed uz neizbježni R.I.P., a da ni ne razmišljamo o čemu te pjesme govore
Zašto ovo radimo? Zato što kad umre netko za čiji opus smo bili uvjereni da poznajemo, zapravo umre naša medijski oblikovana predodžba o toj osobi. Još prije nekoliko dana ste se u društvu ili na društvenoj mreži mogli gnušati pred tisućitom pojavom glumice na špici, cinično komentirati pretilost pjevača, junački razmontirati piramidu moći koju je na regionalnim prostorima stvorio novinar ili se sprdati s grotesknim albumom rock legende snimljenim u suradnji s karikaturom nekad najvećeg heavy metal benda.
A onda – klik. Vijest o smrti je na portalu u jednom tabu, klip najdraže uspomene na preminulog celeba u drugom, status na društvenoj mreži u trećem. Dok ste svijetu objavili svoje žalovanje, u novom tabu već se pojavljuje vijest s reakcijama kolega i najbližih suradnika pokojnice/ka, na koju ćete možda nalijepiti i zlobni komentar u stilu 'do jučer ste ju/ga pljuvali, a sad vam je dobar', tek da sperete ljagu sa sebe od prije neki dan. Stvar će trajati još koji dan, dok se ožalošćeni govornici ne uslikaju na sprovodu blagopočivajućeg, kojega se obično isprati nekim prikladnim citatom ili kulturnom referencom.
Nakon toga, ostajete sami sa svojim životom, daleko od očiju javnosti, no s manje ili više izbalansiranim omjerom društvenih odnosa, posla, zdravlja, sreće, alkohola, droga, (ne)umjerene prehrane i bolesti. Jednako onako kako su živjeli – a nažalost i umirali – likovi s naslovnih stranica. I kad dođe taj dan, i vi biste voljeli da vas se kolege sjećaju po dobrome, da vaše djelo posthumno vrijedi više nego za života, a za klapsku izvedbu omiljene pjesme ili već drugu kulturnu referencu na samom sprovodu pobrinut će se ožalošćena obitelj. Srećom, vijest o vašoj smrti vi (pa niti ožalošćena obitelj) nećete moći čitati na internetu – osim ako vam neka budala ne prilijepi nekakav citat, što će opet zavrtjeti isti krug. Barem dok ne umre neka druga zvijezda.
