Imamo li svi mi doista svoje filozofije? Mnogi, posebno profesionalni filozofi, misle da nemamo. Za profesionalne filozofe, filozofija je akademska struka s posebnim znanjima i vještinama. Ne želim ih razuvjeravati. Ali razmotrimo, primjerice, kako je jednu od danas (ponovno) dominantnih filozofija, onu marksističku, sažeo Friedrich Engels na grobu svog revolucionarnog prijatelja: ‘Marx je otkrio zakon razvoja ljudske povijesti: jednostavnu činjenicu da ljudi prvo moraju jesti, piti, stanovati, odijevati se, prije negoli što će se moći baviti politikom, znanošću, umjetnošću, religijom i td.’ Je li bilo potrebno pisati desetke tisuća stranica da se otkrije nešto tako elementarno, što svako dijete zna? U stvari, sudeći po javnim nastupima brojnih domaćih filozofa i njihovim preporukama za izlazak iz ekonomske krize, čini se da su upravo marksistički filozofi danas najveći protivnici tog velikog ‘otkrića’ njihovog poznatog mentora. Ali to je jedna posve druga tema.

Želim reći: svi mi dijelimo neke slične ‘velike spoznaje’, premda se uglavnom zbog toga ne hvalimo svojom filozofijom. Mi dijelimo i brojne druge slične ‘spoznaje’ (otkrivamo ih ‘u hodu’), i upravo zato što su one toliko jednostavne, o njima ne razmišljamo previše ozbiljno. Ne zovemo se zbog toga filozofima, niti nam pada na pamet da zbog njih dižemo revolucije.

Zadržimo se još malo na tom navodno najvećem marksističkom doprinosu povijesti filozofije. Većina ljudi zna da treba raditi da bismo preživjeli. Ali većina ljudi, uključujući i današnje marksističke filozofe, često zaboravlja da je novac tek sredstvo za ostvarenje naših pravih životnih ciljeva. A koji su to naši ‘pravi’ životni ciljevi? Naši su pravi životni ciljevi da budemo sretni, što sretniji, po mogućnosti dok radimo, i da budemo što sretniji u svom privatnom životu, u ljubavi. I tu na scenu stupa naš prošlotjedni gost, Alain de Botton

Filozofija Prljavog Harryja

U jednom od klasičnih djela sociologije, studiji Samoubojstvo, Emil Durkheim je tvrdio kako je jedan od najvećih uzroka anomije, pa onda i samoubojstva - odsutnost socijalnih granica, granica ljudskih aspiracija. ‘Čovjek treba znati svoja ograničenja’, kako kaže Prljavi Harry. Nekoć smo znali da nam novac služi za ostvarenje konkretnih ciljeva. I bili smo sretni kada bismo ostvarili izabrani cilj. Ali ‘ljudskome srcu uvijek nešto treba, nikad ono zadovoljno nije’, kako kaže Petar Preradović, pa smo ubrzo izbacili ili zaboravili prvu premisu (određenje zašto nam treba novac) i skratili zaključak: više novca uvijek znači i više sreće.

Utrka za statusom i potreba za ljubavlju

Ta naša generalizacija nije posve netočna. Brojne studije sreće pokazuju da postoji bitna korelacija sreće i novca. Ali ta sociološka ‘spoznaja’ ne bi trebala biti, niti je ikada bila smišljena da postane izvor naših temeljnih frustracija. U današnje vrijeme, naša je nesreća tek manjim dijelom određena okolnostima: ona je mnogo češće posljedica našeg pristupa okolnostima, naše pogrešne ‘filozofije’, kaže de Botton. Problem ljudske nesreće ili dirkemovske anomije neće se riješiti tako da svima podijelimo istu količinu bogatstva.

To misle samo zavidni ljudi (naime: gotovo svi mi). Ali premda je zavist temeljni instinkt ljudske prirode, zavist je loša životna ‘filozofija’. ‘Britanskoj kraljici nismo zavidni’ kaže de Botton, ‘jer je doživljavamo kao da je s neke druge planete, ali prema drugima, nama sličnima – jesmo, jer nam se čini da drugi ni po čemu nisu bolji od nas.’ I zbog te stalne utrke u dokazivanju, mi pokazujemo da smo ‘statusne životinje’. Postoje stvarni motivi koji nas navode da u životu tražimo viši (socijalni) status: želja za novcem, slavom i utjecajem. ‘Ali to bismo isto tako točno mogli sažeti još jednom riječju koja se rijetko koristi u političkoj teoriji. Tako da kažemo da tražimo - ljubav… Novac, slavu i utjecaj vrednujemo kao izraz, odnosno kao sredstvo da postignemo – ljubav, a ne kao ciljeve vrijedne po sebi… I zato sljedeći put kada vidite osobu s Ferrarijem, nemojte joj zavidjeti: ona samo pokazuje koliko joj nedostaje ljubavi.’

Filozofija robova i careva

Postoje uzroci statusne nelagode ili razlozi zavisti prema drugim ljudima. Često smo usamljeni, bez partnera, na radnome mjestu nas ne cijene onoliko koliko bi trebali, ili smo čak bez posla, ljudi su nas uvrijedili jer nas nisu shvatili dovoljno ozbiljno itd. Ta ‘statusna napetost’ gotovo nas uvijek uvijek uznemirava i izaziva osjećaj stalne neadekvatnosti. Ali premda glad za statusom može biti korisna, kao i svi nagoni, ona nas može i ‘ubiti’, kaže de Botton. Jedan od glavnih ciljeva de Bottonove filozofije jest da u životu pronađemo dovoljno dobre ‘utjehe’, ili kako je to Freud nekoć govorio, da pokušamo konstruktivno ‘sublimirati’ nemir zbog nužno neispunjenih poriva. Po tome je de Botton suvremeni stoik: pred tisuću godina, u kozmopolitskim (globaliziranim) okolnostima vrlo sličnim današnjima, i filozofi-carevi (Marko Aurelije) i filozofi-robovi (Epiktet) zagovarali su ideju mirenja sa svijetom (ataraksia) pomoću ‘suzdržavanja’ (epohe) od suđenja i ‘viška potreba’. Životnu sreću treba pronaći u malim stvarima, u obrađivanju ‘svog vrta’.

Problem je u tome da nam današnji (kao i ondašnji - rimski) svijet nudi obilje u kojem više ne znamo prirodno ‘plivati’. Čini nam se kao da je ‘zadovoljenje s malim’ i obrađivanje ‘svojeg vrta’ svojevrstan eskapizam - bijeg od stvarnosti i priznanje društvenog poraza. Ali ako se prisjetimo da je postizanje slave, bogatstva i moći tek sredstva za zadovoljenje potrebe da budemo voljeni, ako se prisjetimo one goleme vojske pojedinaca, umjetnika, filozofa, znanstvenika, inženjera, koji su slavu postigli kasnije, dok su ‘u svoje vrijeme’ živjeli mizerno, bit će nam to barem neka utjeha. Ali osim toga, ljubav i priznanje postižu se i na brojne druge ‘sitne’, i danas često zaboravljene ili trenutno ‘neadekvatne’ načine. Tako da se posvetimo svome radu. Tako da ljepše ukrasimo svoju sobu. Tako da budemo dobri prema bližnjima. Tako da steknemo čvrstinu uvjerenja da smo u pravu. Tako da svom naoko besmislenom, otuđenom, svakodnevnom postupanju, podarimo dublji i dalekosežniji smisao.

Jednakost kao uzrok neadekvatnosti

Problem je u tome što nam današnje društvo govori kako smo svi jednaki, a vrlo dobro vidimo da nismo. Ali umjesto da u tome vidimo čar i smisao upravo našeg postojanja, da u vlastitoj neponovljivoj egzistenciji, u svim onim životnim sitnicama koje upravo obavljamo vidimo izvor smisla i sreće, svoj smo život reducirali na vanjsku, efemernu usporedbu s drugima. I zato se osjećamo nesretnima. I zato tražimo psihološku pomoć. Zato se osjećamo ‘neadekvatnima’. I zato našu ‘nelagodnost u kulturi’ rješavamo bolešću, intoksikacijom ili nečim još gorim.

Nekoć je smisao našoj ‘raboti’, našem otuđenom svakodnevnom mukotrpnom radu, davala religija. Danas nam taj smisao više ne pruža bradati gospodin, i uglavnom ne vjerujemo da će nam se sve to jednom isplatiti - na nekom drugome svijetu. Ali taj osjećaj da naš mali život i naše male filozofije imaju smisao možemo postići i na bezbroj drugih načina, razmjerno lako, samo kada bismo napravili mali ‘switch’, pritisnuli malu sklopku u našoj filozofiju. Kada smo osamljeni, trebali bismo posjetiti zračnu luku, i u odlascima zrakoplova zamišljati sva ona mjesta na kojima sada netko živi i radi, mudruje, ljubi i umire. Zamisliti sve one mogućnosti života koje su ‘načelno’ neispunjene svima, a ne samo nama, siromašnim, deprimiranim mravima. (Nitko naime ne može ispuniti niti djelić svemira zamišljenih i stvarnih mogućnosti života.) Pred golemim svijetom i još većim mogućnostima koje pruža Život steći ćemo izvjesno strahopoštovanje, pa nam (utješno, eskapističko) maštanje o zrakoplovima iznad oblaka više neće biti izvor nesreće, već upravo suprotno, još jedna - posve ljudska prilika za sudjelovanje u životnom bogatstvu. U takvim imaginarnim čežnjama i maštanjima, koje možemo postići i jednostavnim čitanjem knjiga, u onim trenucima smirenja i izvjesne ravnodušnosti prema ‘stvarnome svijetu’ postoje neslućeni izvori sreće, i rješenja ‘statusne napetosti’.

Korekcije: Umijeće životnoga putovanja

U tome leži bit de Bottonovih knjiga, njegovo i naše ‘Umijeće putovanja’, u tome leže ‘Radosti i jadi rada’, i njegova ‘Utjeha filozofije’. Potrebne su razmjerno male, nedramatične ‘korekcije’. Njih ne treba očekivati od ‘sustava’, koji nam nudi razmjerno veliku slobodu u ostvarenju najrazličitijih namjera. Riječ je o korekcijama naših aspiracija, naših očekivanja od društvenog života i od ljudi. U pronalaženju smisla u malim stvarima, možda čak i u stvarima u kojima ‘drugi’ ne vide prevelik smisao, u stvarima u kojima smo samo mi ‘kod kuće’.

Sve nam se možda čini trivijalno i ‘lažno’. To odustajanje od društvene akcije izraz je ‘nesretne svijesti’, govorio je nekoć Hegel za slične filozofije. Možda bi to i bilo točno, kada bi de Botton svoj posao obavljao loše. Ali njegova filozofska proza govori suprotno: ona nam govori upravo ono što su nam ‘pravi’ filozofi oduvijek govorili: obavljaš li svoj posao kako treba, ma kakav on bio, ono što radiš, a time i tvoj život, poprimit će smisao čak i unatoč tvojim suprotstavljenim primitivnim nagonima i filozofijama. Jer će tvoj mali život, tvoj posao, tvoja ljubav biti samo još jedna potvrda grandioznosti i raznolikosti života.