Gledam ih već mjesecima i boli me, a da ni sam ne znam gdje me to i odakle boli, izvana ili iznutra, širi li se ta bol ili zgušnjava, miruje li zloćudno ili uznemirujuće pulsira. Gledam ih i boli me, to je sve što znam.

Gledam ih i vidim na ekranu isto ono što sam prije četvrt stoljeća više puta vidio i uživo; gledam ih u kolonama, na prozorima vlakova i autobusa, u naručjima i na ramenima, ili uz noge odraslijih. Gledam izgubljenu, zbunjenu i prestrašenu djecu, djecu koja - osim onih najmanjih - niti plaču, niti se smiju, niti govore. Gledam djecu bez ijedne igračke.

Ne znam jeste li to i vi primijetili: toliko djece u zbjegu, a nigdje nijedne igračkice, niti najmanjeg plišanca. Možda u žurbi i strahu pri polasku nije bilo vremena za ponijeti Medu, možda je Mumo pao s broda u more, možda je ispao pri ubacivanju kroz vagonski prozor, možda ga je rasjekla ona Orbanova naoštrena žica, možda još sjedi, zaboravljen, ispod grma uz prugu blizu gevgelijskoga kolodvora...

Medo, Zeko, Kiki, Njunjo, Điđi, Šušu, Koko, Reponja, Klempo, Lola, Zubo, Pingo... svi su oni negdje ostali, ili kod kuće, ili na putu; nije ih se stiglo ili moglo ponijeti pa nositi cijelim ovim križnim putem. Mama i tata morali su ove 2015. misliti na puno važnije stvari, shvatit ćeš to jednog dana, dijete drago, i oprostit ćeš im.

Pratim, kao i vi, sve to što se zbiva, pratim ovaj sumrak euroutopije, gledam u taj čušpajz od dobrote i cinizma, humanosti i bešćutnosti, suza i prijetvornosti, očaja i nesnalaženja; bespomoćni sam promatrač nečega što se još nikad nije dogodilo i zavidim svakoj budali koja o ovoj globalnoj humanitarnoj i civilizacijskoj tragediji ima čvrst, nepokolebljiv stav. Ja sam ga pokušao stvoriti (jer to svakom čovjeku treba, da se ne bi rasplakao čim se ujutro probudi) ali ne ide mi. Razglabam sam sa sobom o razini neupitne krivnje zapadnjačke pohlepe, uspoređujem je s istočnjačkim fatalizmom u slavljenju krvave smrti, pokušavam procijeniti kako će za mjesec, najviše dva, zaigrati Putin, ali sve je to tek puko nagvaždanje kakvog su puni mediji kroz koje tražim taj svoj neki stav. I onda, kad u sitan sat zalegnem i pokušavam se natjerati da zaspim, shvatim što je jedino važno u svemu tome skupa: ta djeca bez igračaka. Djeca bez ijedne igračke.

Dobiju oni putem i kruha i vode, i mlijeka i poneku napolitanku, sokić ili voćku, ali gdje je njihov Noni ili Bubi, onaj jedini kojemu su na jastuku u mraku mogli slobodno šaptati sve svoje tajne i strahove? Ispod koliko je razvaljenih cigli danas zakopan, s koje morske dubine njegove staklene okice gledaju uvis, u bijelo nebo? Jesu li ga ispod onoga stabla uz prugu, gdje su zadnji put zajedno prenoćili, već rastrgale lisice, ili su ga prihvatile kao prijatelja koji im sad priča o svojem nevjerojatnom putovanju, i njima, lisicama, i svim šumskim životinjama, koje već vijećaju kako bi mu mogle pomoći da nastavi dalje i jednog dana u predgrađu Mönchengladbacha pronađe legendarnog princa Ahmeda od Hame, svjetskog putnika, svojeg najboljeg i najvjernijeg druga?

Hajde mi, molim vas, uslišajte jednu molbu, a potom slobodno zaboravite da ste ikad čuli za mene, može? Sjednite sad sa svojim djetetom, unukom ili nećakom i zamolite ga da se odrekne jedne svoje male plišane igračke, ne prevelike, ne preteške. Stavite je potom u džep ili torbicu i pođite ususret izbjeglicama, pa poklonite igračku prvom šutljivom djetetu na koje naiđete. Pokušajte mu objasniti da ste baš njega tražili, jer znate da mu treba prijatelj za nastavak puta. I, da, obavezno dotad smislite neko jednostavno, lako izgovorivo ime toj igrački. Ponovite ga naglas djetetu dva-tri puta, pogladite ga po kosi i nasmiješeni krenite dalje. Sve će biti dobro, kažem vam.

Bit će i tople vode u bočicama i rastopljenih keksa, i ograda i žice i šatora i kontejnera prekrivenih snijegom, i umrijet će netko na susjednom ležaju, i još će mnogo ljudi ponižavati mamu i tatu, ali vaš Njonjo, ili kako ga već nazovete, znat će uvijek uvečer naći prave riječi utjehe tom malom Anasu ili maloj Maram. A legenda o njegovu neočekivanom prvom ukazanju na kolodvoru ili Velesajmu prenosit će se s koljena na koljeno među generacijama tih novih Europljana. I sve će biti u redu, vjerujte mi, neće boljeti, samo ako shvatite koliko velika i moćna može biti jedna mala, mekana igračka. Hajde, odnesite je i darujte tom zanijemjelom djetetu, ne treba vam više od pola sata.

P.S. U dogovoru s uredništvom, odlučio sam vam potpuno uskratiti mogućnost da i dalje svoje duševne tegobe olakšavate upisivanjem komentara pod tekstove s mojim imenom i njuškom na vrhu. Možete vi slobodno vrijeđati i mene, i sebe međusobno (najbolje bi bilo oči u oči, samo što za to nemate muda, okej, razumijem), ali više ne ispod moga imena. Imate vi svoja. Ako vam je to neki problem, upitajte svog liječnika ili ljekarnika.