- Di si, Vili! – iznenadit će se policajac. – Ima kolko, barem deset dana, da se nismo vidli. A zakaj si sim došo?
- Mi smo uvijek tamo gdje treba biti i gdje se drugi ne usude – odvratit će mu dugokosi mladić, ponosno uzdignute brade.
- Pa da, he-he, vi ste skroz ko i mi murjaci – reći će policajčev kolega. - Nego, kaj ima inače? Onaj ispit na faksu kaj si nam pričo, jel ga jesi konačno?
- Ma daj me nemoj i ti s tim, molim te...

Tako će, pretpostavljam, započeti kraći razgovor trojice novoratnih drugova, u prohladno zaprešićko jutro, u utorak 7. travnja, ispred kuće u Gajevoj 27. Potrajat će njihovo ćaskanje nekih pola sata, a onda će se momci razići ("Oćemo javit dečkima da te prebace do grada?"; "Ne treba, ja koristim javni prijevoz") i poći kroz izmaglicu, svaki na svoju stranu puste Gajeve. Nikoga osim njih trojice tu neće biti, jer i Đuro Glogoški i svi objektivi i mikrofoni već su se grozdoliko okupili daleko odatle, ispod cirkuskog šatora u centru Zagreba.

- Ja sam ovdje, ključevi kuće su u mojem džepu, pa neka ministar izvoli doći i sam ih uzeti, ali samo ako nam jasno i glasno kaže gdje će odsad moći odsjedati najteži ratni invalidi koji dolaze u Zagreb na pregled, oni koji su stvorili Hrvatsku, a sad im se oduzima još jedno pravo, i to pred očima cijele javnosti – unjkat će stopostotni uzurpator jedne javne površine i jedne državne nekretnine, savršeno siguran u to da se ministar neće odazvati i prčkati mu po džepovima. I neće, sve kad bi i htio, jer će biti odveć zauzet zahtijevanjem žurnog sudskog pečaćenja one kuće u Zaprešiću. Niti itko drugi po ključeve neće doći, kuća će se zapečatiti a mrcvarenje nastaviti.

Ne bude li baš u dlaku točno tako, bit će jako, jako slično. Još će jedno evidentno kršenje zakona u Hrvata, javno da javnije ne može biti, ostati neprocesuirano, izrodit će se iz svega tek još jedan slučaj za neko naknadno potkusurivanje jeftinim dosjetkama i trapavom ironijom. Ništa novo, ništa neviđeno.

Cijelo hrvatsko društvo danas zapravo i nije mnogo više od tanke formalne ljušture, ispunjene šugavim doskočicama i jalovim, besplodnim nadmudrivanjem. Kud god pogledaš, ništa ne funkcionira i nitko se ne ponaša onako kako je zapisano, a zapisano je navodno radi opće, zajedničke dobrobiti. Svatko ima svoje tumačenje zapisanog, isprva nasamo, a potom slijedi (ako tko skuži, pa se nakači) naknadno tumačenje vlastitoga prethodnog tumačenja, garnirano cinizmom iz kućne radinosti, zatim je na redu (umjesto banalnog, dosadnog provođenja zapisanog) uzvrat druge strane sarkazmom s najjeftinije police kineskog dućana, da bi se na kraju sve rasplinulo u magli javnog zaborava. A ako nema kazne – znači da nije bilo ni prekršaja, kamoli zločina.

Junaci našeg doba – a to smo svi mi – žive unutar spektra kojemu je s jedne strane postulat "ako prođe, prođe", a s druge "pa šta onda?". Svi smo mi, kako kojeg dana, a često i svakog, i Milanović i Kerum, i Glogoški i Nives, i Bozanić i Severina, i Mamić i Josipović, i Kolinda i Grdović, i Pusić i Karamarko, i Šuker i Jakovina, i Glavaš i Zlatar-Violić, i Turudić i Mesić. I mnogi drugi, naravno, ali mi se više ne da nabrajati.

Ako sad zaviknete "Ja nisam!", ljubazno ću vas, nakon čestitki, zamoliti da mi nabrojite još deset osoba koje također nisu. Deset hrvatskih osoba koje se uvijek, eto baš kao i vi, zapitaju "hoće li ovo što radim nauditi ikome drugom?" i nikad, nikad, na to ne odgovore protupitanjem "pa šta onda?". Jasno, umjesto da mi ih nabrojite, posegnut ćete za ćorcima tobože otrovne tobožnje duhovitosti – baš kao što bih i ja učinio kad biste vi meni postavili isto pitanje. I? Pa šta onda?

Bolje nismo ni mogli ispasti nakon što nas četvrt stoljeća oni koje sami biramo i ističemo (kao najbolje među sobom!) uporno, silom i bezobrazlukom, uče kako se u Hrvatskoj jedino vrijedi ponašati: dvolično, drsko, sebično i što nehajnije prema drugima, osim ako ih ne možemo iskoristiti. Da smo se držali onoga kako su nas odgajali doma i u školi, na vjeronauku (šteta ako niste išli) i u Savezu pionira (šteta ako niste bili), ne bi danas bilo moguće da raspravljamo o, ne znam, nastupu vulgarne posvuduše u Lisinskom ili o tome zašto notornom estradnom alkoholičaru, prometnom štetočini i višestrukom recidivistu još nitko nije doživotno zabranio upravljanje motornim vozilima svih kategorija, barem to ako već ne i javne nastupe.

Ne bi tad navodno konzervativna predsjednica zamjerala povlačenje hrvatskog veleposlanika iz Beograda nakon Vulinovih šovinističkih uvreda i novih patogenih ispada one račlave retardirane mješine, niti bi se prezadužena vlada usudila ubijati cijelu muzaru turizma radi jednog (uz to i neizvjesnog) naftno-plinskog odreska. Ne bi Glogoškome palo na pamet da traži još novca od države koju mjesecima javno ponižava i tajno potkrada (recite – jeste li dosad, iotkuda, načuli da ta zaprešićka kuća uopće postoji u sustavu skrbi o stopostotno invalidnim braniteljima?), niti bi nominalni socijaldemokrati morali masno plaćati nekog tamo copperfielda da mjesecima stvara bijednu predizbornu iluziju o tome kako oni zbilja jesu socijaldemokrati.

Teško je zamisliti Hrvatsku kakva bi danas bila da smo se svi skupa nakon 1990. samo pridržavali onoga čemu su nas usmjeravali (savršeno se na momente preklapajući!) Pionirska zakletva i Deset božjih zapovijedi. Teško je to danas zamisliti, velim, jer je Hrvatska, Republika Hrvatska, po svemu sudeći, u samom startu nasađena na janusovski model, na kolektivno dvoličje u kojemu svatko ima neotuđivo pravo biti u pravu, bez obzira što činio, od podmorja do ćirilice, od nogometa do Prisavlja, od Lisinskog do Glogoškog... Četvrt je stoljeća prošlo u takvom okruženju i, kad nas čovjek pogleda i promisli – ma još je i dobro kakvi ćemo biti za deset godina, kad oni policajci i Vili s početka budu na istoj strani.