Bila je to scena kao iz filma: sjedio sam za stolom, surfao netom i pio jutarnju kavu, kada mi je na mejl stigla vijest o tome da Marijana Petir postaje članica Odbora za ljudska prava hrvatskog Sabora. Od šoka sam se spektakularno zagrcnuo i iskašljao kavu po monitoru, što mi se i dalje čini kao jedina primjerena reakcija na tu informaciju. No, kao što je moj laptop preživio iznenadni napad kave s mlijekom, tako će i hrvatska LGBT zajednica preživjeti saborsko uskrsnuće izborne gubitnice Marijane Petir, osobe koja je od strane hrvatske javnosti izabrana za homofoba desetljeća. Druga je tema koliko će imenovanje Marijane Petir u odbor koji se bavi ljudskim pravima (a podsjetit ću da gejevi, lezbijke, biseksualne i transrodne osobe jesu ljudi!) pomoći dobroj reputaciji Sabora, no ona je već godinama narušena iz brojnih razloga, od kojih je ovo imenovanje tek jedna stavka na jako dugoj listi. U osnovi, pravi šok bi bio da Petir nije bila imenovana u Odbor za ljudska prava, u kojega je svojedobno trebao biti uključen i Branimir Glavaš

Znam da bih trebao vrisnuti zbog činjenice da će osoba poput Marijane Petir odlučivati i o mojim ljudskim pravima, ali sam se tijekom godina previše naviknuo da o mojem životu suodlučuju i ljudi koji ga smatraju nevrijednim samo zato što nisam heteroseksualan, a moja su im prava važna samo onoliko koliko ih mogu uskratiti. Loša navika, naravno, jednako kao i ona da se uvijek i isključivo obraća pažnja na loše vijesti, poniženja, uvrede i napade kojima su LGBT osobe redovito izložene u Hrvatskoj. Zato neću ovaj tekst potrošiti na zgražanje nad Marijanom Petir, nego na brojne heteroseksualne ljude koji su na raznolike načine pomogli, i pomažu, borbu za LGBT ravnopravnost u hrvatskom društvu. Jer oni su dugoročno mnogo važniji i utjecajniji od svih zapjenjenih ili pristojnih homofoba u Hrvata, usmjerenih na zlobnu i sitničavu misiju suzbijanja tuđe slobode i ravnopravnosti, dugoročno uvijek osuđenu na poraz.

Nisu svi heteroseksualci Marijana Petir

Zahvaljujući i angažmanu, pomoći i razumijevanju brojnih strejtera (kako se, između ostaloga, naziva heteroseksualce u zagrebačkom gej slengu) bilo je moguće u nešto više od deset godina LGBT aktivizma mnoge stvari u Hrvatskoj pokrenuti i preokrenuti na bolje, a takva su se savezništva pokazala ključnima i u drugim državama svijeta o čijem nivou prihvaćanja LGBT osoba Hrvatska zasad može tek sanjati. Pritom su ti strejteri često riskirali svoj profesionalni, politički i društveni ugled, kao i svoja tijela i živote, kako bi se borili za ravnopravnost svojih LGBT sugrađana, odbivši priklanjanje stavu kako se njih ne tiču problemi drugačijih. Svađali se s homofobima kada mi to nismo mogli, marširali su s nama na Povorkama ponosa, dobijali kamenje u glavu namijenjeno nama, pomagali su svojim pojedinačnim reakcijama podrške kada bi im se otvorila gej osoba iz okoline, probleme LGBT osoba su prepoznali i kao vlastite, diskriminaciju drugih kao ograničavanje vlastite slobode, nudili nadu u društvu koje svojim odbacivanjem prelagano stvara ogorčenost i zatvaranje. I još mnogo, mnogo toga.

Zato zaslužuju jedno veliko hvala i mnogo više pažnje nego skandalozno imenovanje homofobne Petir. Pozitivnih primjera je toliko da ih je uzalud nabrajati, što bi i rezultiralo izostavljanjem mnogih zaslužnih, pa ću se ograničiti na nekoliko osobnih favorita, čiji je izbor potpuno subjektivan, te uključuje i bliske prijatelje i ljude koje nikad nisam upoznao.

Najdraži od svih mi je naravno prijatelj Neven, čovjek kojemu nikad ništa nije trebalo mnogo ili uopće objašnjavati kako bi sve shvatio. Kada je trebalo braniti napadnute gejeve i lezbijke u klubu Santos 2006., Neven je bio tu, sa stolicom u ruci protiv dvojice nasilnika. Kada je trebalo pomoći u organizaciji zagrebačke Povorke ponosa, koja je prije pet godina brojila tek parsto sudionika, Neven je bio na raspolaganju sa svojim vremenom, autom i gorivom, pa čak i stanom u kojemu su spavale Chicks On Speed 2009. godine. Kada je nedostajala osoba za jedan od 15 istospolnih parova koji su se flashmobovski ljubili na Zrinjevcu, Neven je uskočio sa svojim (heteroseksualnim) usnama. U biti, kad god bi nešto zafalilo, Neven je uvijek bio prva adresa na koju sam se obraćao, jer sam znao da sve to čini ne samo zato što ga prijatelj traži, nego jer podrazumijeva da građanin mora biti angažiran u društvu i staviti se na stranu onih kojima to najviše treba. Slijedom toga je ironično komentirao svoj ovogodišnji izostanak – zbog poslovnih razloga - sa zagrebačke Povorke ponosa, koju je redovito pohodio od 2006.: 'Pa sad bih otišao među onih tridesetak ustaša da su se pojavili na Trgu, ja sam uvijek na strani slabijih.'

Solidarnost s LGBT zajednicom

Zahvaliti treba i Miljenki Buljević i Vanji Bjelić Pavlović koje vode književni klub Booksa u Martićevoj ulici. Ovo mirno mjesto okupljanja zagrebačke neovisne kulture i ljubitelja književnosti je uvijek bilo otvoreno za LGBT tribine, predstavljanja knjiga i druženja, pa čak i onda kada je to značilo posjet policije koja je provjeravala je li možda u Booksu zbog toga postavljena bomba. Sumnjam da itko želi u svojem prostoru tempiranu bombu, no za Miku i Vanju je pokazivanje solidarnosti s LGBT zajednicom bilo daleko važnije od potencijalne sigurnosne prijetnje. To je dokazao i redatelj Mario Kovač, pretučen na prvom zagrebačkom Prideu, koji je od tada sudjelovao u aktivističkim spotovima, puštao muziku na gej partyjima, javno istupao u ime LGBT ravnopravnosti i još mnogo toga, usput se legitimirajući kao pravi Mensch.

Ništa manjem riziku se nije izložio ni kolumnist i pisac Jurica Pavičić, jedan od najvaternijih zagovornika prvog Split Pridea, koji svoju podršku nije izrazio samo riječima, nego je i zajedno s LGBT osobama proživio dramu prve splitske Povorke ponosa. Pavičić je nizu tekstova uvjerljivo artikulirao da sloboda za LGBT osobe i Povorku ponosa znači ujedno i bolji Split, grad protiv čijeg urušavanja već godinama istupa, prepoznavši da borba za LGBT ravnopravnost nije stvar samo nekih pedera. Pouzdano znam koliko su njegove kolumne na tu temu značile gej Splićankama i Splićanima, većinom još previše uplašenim da bi se javno izložili, što je u njihovo ime činio baš Jurica Pavičić. (I ne samo on, naravno.)

Vrijedi se zahvaliti i psihologinji Mirjani Krizmanić, koja je svoj nemali društveni autoritet mnogo puta iskoristila kako bi pozivala na toleranciju i prihvaćanje LGBT osoba, posvetivši tome i dio svoje knjige 'Život s različitima'. Krizmanić je, za razliku od nekih kolega, činjenično objašnjavala koji je znanstveni konsenzus u psihologiji oko homoseksualnosti, govorila u korist uvođenja zdravstvenog odgoja u škole, upozoravala roditelje da nikako ne smiju odbaciti svoju gej djecu. Sve to su velike stvari u hrvatskom društvu, u kojem je i dalje pravilo osuđivanje LGBT osoba, a izuzetak podrška i prihvaćanje. Nadalje, iako paradoksalno, u pretežito homofobnom društvu će se prije povjerovati strejt ljudima kada govore o diskriminaciji gej osoba, nego onima koji su diskriminirani, kojima se redovito oduzima pravo svjedočenja o sebi, uz diskvalifirajuću konstataciju da će 'naravno to reći jer su pederi'. Dati glas i zastupati interes onih ugroženih, koje se u društvu ne želi čuti, uvijek je dobro i hrabro djelo.

Iako nitko od spomenutih, te još brojnijih koji nisu navedeni, nije tražio nekakvu posebnu zahvalnost za svoj angažman, to nije razlog da se ne eksplicira njihov ogroman doprinos. Baš suprotno, jer hvala nisu očekivali, itekako ga zaslužuju. Između ostaloga jer svojim primjerom poučavaju hrvatsku javnost i društvo, pa i LGBT zajednicu, da sebično gledanje vlastitog, osobnog interesa znači kako će ga onda najmanje ljudi ostvariti. Ovako je kroz mnoge teške godine borbe LGBT zajednica uvijek znala da nije sama i prepuštena sebi, što predstavlja obavezu da se i ona jednako postavi prema drugim marginaliziranim skupinama u Hrvatskoj. Dakle, dragi strejteri i strejterice, hvala vam!