Uistinu vam kažem, u tome je cijela i jedina mudrost tih sektovođa. Znaju oni itekako dobro s kakvim sljedbenicima imaju posla, kakvim su stadom začobanili, ne govore oni njima bez razloga "muževan budi, moli i šuti pred novinarima ako Boga znaš". Znadu pastiri što prijeti ako ovce podlegnu Sotoninu izazovu, pa zamekeću ono što im je stvarno na, hm, pameti. Ali nije ni Nečastivi od jučer, ima on iskustva s takvima, pa je uspio s uključenim mikrofonom zaskočiti jednoga zdravomariachija koji je za 24 sata spremno zablejao: "Mi kad vidimo polugolu ženu, reagiramo! To je kao da ja vas mamim sa slatkim, pa ne dam".

E pa, reklo bi se – džaba si krečio, moj Batarelo, džaba krečite i ti i svi tvoji sudruzi u primanju inozemnih milodara ("poljski miševi", kaže za vas jedan moj). Jer te dvije, samo naizgled banalne i priglupe rečenice, kriju u sebi cijeli niz pitanja, kako sekularnih tako bogami i teoloških. Recimo, za početak, na koga se odnosi ono "mi" sa samoga početka homilije? Samo na subotnje klečeće kruničare, ili na sve muškarce? Jesu li i svećenici muževni muškarci?

Potom, što znači to "polugola žena"? Tu bi prije svega valjalo jasno odvojiti dva pojma iz sintagme: prvo, što je "polugolost" i što su joj antonimi, a potom – što je žena? Ako, recimo, u šetnji splitskim Bačvicama naiđete na bakicu koja, samo u bikiniju, nasmiješeno žmireći na zidiću upija prijepodnevne zrake sunca – kako ćemo "mi" "reagirati"? Automatskom nesvjesnom erekcijom možda? Ili psovkom, šamarom, kletvom? Nekako reagirati, dovraga, muževan budist jednostavno mora, jer evo je, vidi je, polugola žena, kao da nudi slatko a ne da! Ili "mi" mislimo samo na jedre ženke u rasplodnoj dobi, pa samo na njih "reagiramo" dok u bikiniju drhtureći ulaze u more?

Vratimo se još načas na "polugole", a poslije nam se valja barem nakratko osvrnuti i na "nudim slatko" i "a ne dam". Maločas smo se pozabavili samo polugolim ženama uživo i u bikinijima, a što ćemo s onima na televiziji, recimo – eto, najbanalniji primjer - s ljepoticama koje u pripijenim haljinicama iznad koljena objavljuju izvučene brojeve lota? Na koje kuglice "mi" u izravnom prijenosu "reagiramo", lutrijine ili voditeljičine, i na koji način? Na koje smo od njih (a i jedne i druge nudile su nam slatko, ali nisu dale) više "reagirali" dok smo gužvali još jedan uprazno ispunjeni listić?

Što je uopće "polugolo"? I zašto "mi" ne "reagiramo" na manekenski građene mlade žene kojima nepokrivene vidimo samo dlanove, lica i gležnjeve, poput – da ostanemo u istome mediju - voditeljicâ centralnog Dnevnika na javnoj televiziji? Gledamo li "mi", muževni čuvarkuće, na kraju krajeva, uopće ijedan ženski sport osim skijanja?

Nekoliko sam se dana uspješno opirao, ali onda ipak pokleknuo (da ne kažem "reagirao") na prvo đavolje iskušenje: ipak sam na internetu potražio web-stranicu kulta "Muževni budite" i malo se potrudio informirati o subotnjim koljenovićima i njihovu nauku te programu. (Kratka digresija – program se ne preporučuje onima kojima je kvocijent inteligencije stariji od 50!) I vrlo je brzo Nečastivi pred mene stavio drugo iskušenje: hoću li nakon citata "Muškarac spoznaje stvarnost kao objektivnu, hladnu. A žena kao subjektivnu, nježnu, toplu i živu. Zato je žena sklona subjektivnosti, ne spoznaje stvari onakve kakve jesu, nego onako kako ih doživljava. Žene vole koliko mogu, muškarci koliko žele" samo pobjeći s te stranice, ili isključiti kompjuter, ili ipak, za svaki slučaj, i struju u cijelom stanu? Učinio sam sve troje, naravno, u nekoliko sekundi, osluškujući kako niz mračnu ulicu, u ritmu paklenskih papaka, odjekuje sotonski cerek.

Muškarci, dakle, objektivno i hladno, sve nedovoljno sakrivene ženske atribute spoznaju kao nešto "slatko". A žene im ih, subjektivno i tek doživljajno, ne spoznajući stvari onakvima kakve jesu, "ne daju", potpuno nesvjesne da muškarac voli onoliko koliko želi.

Još kao predškolcu stariji su mi – i ne sam meni, naravno - govorili: ako ti netko nepoznat ponudi na ulici kakav slatkiš, ne uzimaj ništa nego bježi glavom bez obzira. Bilo je, očito, i klinaca koji taj savjet nisu poslušali: ne samo da su uzeli ponuđeni bombon, lizalicu ili sladoled, nego su tražili, pa i na koljenima preklinjali za još.

Presložimo li, dakle, kockice u skladu s njihovim nacrtom, ukazuje se prava slika. Ne kleče ti muškarci po trgovima PROTIV nečednog ženskog odijevanja, ne, oni mole za još "slatkog". Jer, eto, oni vole koliko god žele, a žene ih ne doživljavaju.

Nezgodne se, vidimo, stvari mogu dogoditi kad ne poslušate mudre savjete. Poput, na primjer, onoga "nemojte davati nikakve izjave novinarima".