Kada sam prošli tjedan otišao na koncert američkog benda Xiu Xiu u Tvornici nisam baš imao velika očekivanja, ali opet ni izrazito mala. U osnovi, zanimalo me je kako uživo izgleda jedan zadrto alternativan bend - koji si pritom voli laskati da je avangardan - poznat po svojoj dekonstrukciji klasičnih obrazaca pop muzike (naletiti na refren u pjesmi Xiu Xiu je kao susresti Željka Keruma sa zastavom duginih boja na Split Prideu) i većinom mračnim tekstovima gej tematike, u kojima frontmen benda Jamie Stewart istjeruje i utjeruje razne đavle u svoje srce, anus ili nešto treće. Dakle, nisam veliki obožavatelj Xiu Xiu, niti ničice padam pred njihovim kakofoničnim pjesmama o divnim mišićima ili o tome zašto vole abortus, ali ipak nisam očekivao kako ću tog utorka prisustvovati bez konkurencije najgorem koncertu na kojem sam dosad bio u životu, a bilo ih je stotinjak.

Odmah ću zato istaknuti ono što je u vezi nastupa Xiu Xiu bilo dobro – nije bio dosadan. Jest da sam pola koncerta sjedio na podu, s obzirom koliko je muzika poticala na ples, skakanje ili bilo kakvu ritmičku aktivnost, ali ne mogu reći da sam se dosađivao, iz jednostavnog razloga što sam bio u prilici gledati kako jedan artsy fartsy pederko doživljava totalnu kreativnu prometnu nesreću, izazvanu samo njegovim iritantnim uvjerenjem kako to što puca praćkom o metal i vrišti o tome kako ga mama nije voljela, te želi da ga dečko tuče po guzi automatski znači kako proizvodi dobru umjetnost odnosno muziku. Jamie Stewart u tome zapravo nije nimalo poseban ili neka značajna iznimka, dapače zapanjujuće je sličan, pa čak i isti, svim onim isforsirano iščašenim likovima, bili gej ili strejt ili jednorozi, koji žive u uvjerenju da su jedinstvene i prelijepe pahuljice snijega, da citiram 'Klub boraca'

Xiu Xiu = Ciju Ciju

Naravno, takvih ima svugdje i unutar svake društvene skupine, pa ih definitivno ne manjka ni u LGBT zajednici, naročito među umjetnički nastrojenom ekipom, koja izostanak talenta redovito ide nadoknađivati praznoglavim provokacijama, čime pokazuju neopravdan višak ambicije i, još gore, nesposobnost da se uvidi kako provociranje idiota i nije teško postići. Za malo pametniji i kvalitetniji umjetnički angažman je ipak potrebno više od prvoloptaških poteza. Uostalom, tijekom deset godina festivala Queer Zagreb, uza sve sjajne umjetnike i predstave koje smo mogli gledati (a meni i dalje u najljepšem sjećanju ostaje Ivo Dimchev), bilo je više nego dovoljno prilika pogledati i one koji misle da time što tijekom performansa viču 'pička' ili 'kurac' stvaraju vrhunsku umjetnost. Hoće biti Marina Abramović ili Siniša Labrović, a nisu u stanju biti ni Nela Eržišnik. Pritom još dekonstruirajući dominantnu heteropatrijarhalnu matricu u vremenu postpostmodernističkog neoliberalnog kapitalizma koji komodifikacijom kulture bla bla bla...

E, otprilike takav je i Jamie Stewart sa svojim bendom Xiu Xiu, uvjeren da otkriva nove sonične svjetove dok proizvodi muzički ekvivalent podrigivanja na raznolikim instrumentima i pomagalima. U tekstovima je još nepodnošljiviji, sa svojom opsjednutošću makabričnim seksom i pederskom patologijom, koja je izražena najčešće kroz deklarativne stihove lišene liričnosti, te se u suštini i ne razlikuje od poezije Drage Krpine, samo što HDZ-ovac pučkoškolski sanjari o Bogu i Hrvatima, a Stewart o tome da ga netko dobro nabije. Xiu Xiu je i pokazatelj one strašne životne istine da se doista revolucionarni i originalni umjetnici, uključujući i pop muziku, uvijek mogu nadati da će njihovo djelo poroditi i pregršt napornih pozera. Što se Xiu Xiu tiče, niz je žrtava (odnosno uzora) dosta dug, pa ću samo spomenuti Davida Bowieja i Morrisseya, koji definitivno zaslužuju bolje, ali dobili su – Jamieja Stewarta.

Homofobija u hip hopu

No, dok sam sjedio na podu Tvornice, gledao koncert Xiu Xiu i razmišljao o relativno zanimljivoj muzičkoj katastrofi kojoj svjedočim, shvatio sam konačno zbog čega sam oduševljen albumom 'Channel Orange' Franka Oceana. Prvi je razlog nemuzički, nego politički i emotivan, a to je što se ova mlada zvijezda (rođen 1987. kao Christopher Breaux) odlučila na potez kojeg se mnogi i dalje užasavaju, posebice na crnačkoj glazbenoj sceni. Ocean se ljetos, pred objavljivanje svojeg prvog pravog albuma 'Channel Orange', izjasnio kao osoba čija je prva ljubav bio muškarac, u predivno napisanom pismu koje je objavio online.

Riječ je o hrabrom potezu naročito u kontekstu hip hopa, reggaea, soula i srodne glazbe, koja se desetljećima hvalila vlastitom ekstremnom homofobijom (omalovažavanje žena da ne spominjem), čak toliko da se u raznim pjesmama pozivalo na ubijanje pedera. Primjera je toliko da vrijedi izdvojiti tek jedan, onaj jamajčanske zvijezde Beenie Mana, koji je u pjesmama pozivao na 'egzekuciju gejeva', čega se ne bi postidjeli ni brojni neonacistički bendovi (koji bi, doduše, smaknuli i sve crnce).

U međuvremenu se i Beenie Man predomislio – ako ne iskreno, onda jer je shvatio da homofobija šteti karijeri – te ponudio javnu ispriku gej zajednici, ali je omalovažavanje i vrijeđanje LGBT osoba i dalje itekako prisutno na crnačkoj muzičkoj sceni, te se redovito pravda kao izraz autentičnosti; kao da je primitivizam nekako bolji ako je iskren?! U takvom je, dakle, kontekstu Frank Ocean na početku svoje vjerojatno velike muzičke karijere odlučio javno izreći da voli dečke (što ne znači da ne voli i cure), te se time izdvojio u odnosu na sve one zvijezde koje su si prvo osiguralne globalnu popularnost i milijune glumeći heteroseksualnost, poput Rickyja Martina, da bi se nakon toga autali na Oprah (ili gdje već) i tražili da im se javnost i LGBT zajednica klanja što su se konačno odlučili prestati lagati.

Univerzalnost ljubavi

Frank Ocean očito nije bio spreman na takav oportunizam, ali ni da od svoje seksualne orijentacije napravi karijeru, što se najbolje prepoznaje na albumu 'Channel Orange'. Tih 55 minuta suvremenog soula Oceana svrstavaju uz velikane poput Marvina Gayea i Princea, i to produkcijski, vokalno i tematski. 'Channel Orange' je album izrazito bogate i kompleksne produkcije, koja se prepoznaje tek nakon pozornijeg slušanja, jer su svi ti raznoliki zvukovi uvijek koherentno stopljeni u cjeline pojedinačnih pjesama, u najboljoj Princeovoj tradiciji. Oceanov glas je topao, izražajan i pun duše, baš kakav je nekad bio Marvin Gaye, ali ovdje nije riječ o imitatoru, nego o muzičkom autoru i izvođaču koji vlastiti talent pojačava korištenjem najboljeg u tradiciji crnačke pop muzike. Slušajući Franka Oceana možete čuti odjeke drugih, ali nikad i pomisliti da slušate bilo koga drugog osim njega.

'Channel Orange' Oceana predstavlja i kao promatrača različitih društvenih konteksta, primjerice u pjesmi 'Super Rich Kids' (svojevrsni nastavak Princeove 'Pop Life'), koja opisuje svijet zaludne bogataške mladeži Beverly Hillsa, na čemu je pisac poput Bretta Eastona Ellisa napravio cijelu karijeru, samo što kod Franka Oceana itekako postoji empatija za 'djecu bez pravih prijatelja'. 'Crack Rock' je pak potresno poniranje u svijet ovisnosti, koje ispjevano Oceanovim medenim glasom također gubi bilo kakav moralizatorski štih. Očiti piece de résistance albuma 'Channel Orange' je skoro pa desetominuti urbani ep 'Pyramids', čija je ambicija jednaka najboljim pjesmama Pink Floyd. Ipak, ako moram izdvojiti meni najdraže s ovog sjajnog albuma, koji je izazvao i ovacije muzičkih kritičara, onda su to balada o neuzvraćenoj ljubavi (prema drugom muškarcu) 'Bad Religion' i slatka, melodična posveta seksualnoj žudnji 'Forrest Gump' (od koje gore usne i prsti, pjeva Ocean).

Bad Religion' je, bar za mene, trenutno pjesma godina, u kojoj Ocean opisuje kako je taksistu ispovjedao priču svojeg slomljenog srca. Trominutna pjesma ispunjena autoironičnim humorom (kada taksist Oceana pozdravi s 'Allahu akbar', ovaj mu odgovori da ga ne psuje), dvojbama o vlastitom seksualnom identitetu, opsjednutosti drugom osobom koja nadrasta razum, te ponajviše boli kakvu može izazvati samo ljubav, 'Bad Religion' se već može svrstati među najljepše pjesme ove tematike, uz rame 'Wish You Were Here', 'Lover You Should've Come Over' itd. Zapravo, moguće je da većina ljudi neće ni primijetiti kako Ocean u 'Bad Religion' pjeva o ljubavi prema drugom muškarcu, jer je tuga u njoj izražena posve univerzalan osjećaj, koji ne ovisi o granicama među spolovima, rasama, klasama i svemu ostalome. A univerzalnost je uvijek bila bliski pratitelj svake dobre umjetnosti, što je čini se jedini stereotip u koji se Frank Ocean sa 'Channel Orange' uklopio.