Prizor prvi. Mjesto radnje: Beograd, klub Elektropionir, konferencija Kontakt, potkraj ožujka 2023. Tema panela: 'Ugasi se ili sini'. Sudionici panela: Goran Bare (57), frontmen grupe Majke i hrvatska rock legenda, te Zoran Kostić Cane (58), frontmen Partibrejkersa i srpska rock legenda. Obojica prvoborci garažnog rocka na ovim prostorima, obojica angažirani antiratni i antitotalitarni aktivisti koji su u godinama moralnog sunovrata ovih prostora beskompromisno stajali na pravoj strani povijesti.

U 40-minutnom razgovoru nižu se manje ili više duhovite reminiscencije iz 'godina koje su pojeli skakavci'. Tu su Hasan Dudić, Nazif Gljiva, Rokeri s Moravu, Kazalište, Aerodrom i ostali iz 'prvog delenja u kojem mi nismo bili' (Cane). Tu su uspomene na susrete u vlaku Sava Express, gdje basist Majki Kilmister ulazi u kupe u Vinkovcima s tabakerom punom 'sremske ludače' (Cane). Tu su hvalisanja krađom kilograma morfija 'hrvatskoj oslobodilačkoj armiji', koji je Majkama, prema Baretovom priznanju, trajao najviše pet i pol mjeseci. Tu su i sjećanja na koncert Majki, Brejkersa, Kojota i Res Nulliusa u Ilirskoj Bistrici 1994., zbog kojeg je Bare, prema Canetovoj tvrdnji, riskirao život jer je svirao sa Srbima.

I sve to nekako i trpimo dok se ne otvori tema Ivice Čuljka aka Satana Panonskog, pankera iz šokačkog sela Cerić, kojeg Zdenko Franjić, vlasnik izdavačke kuće Slušaj najglasnije i guru alternativnog rocka na Balkanu, naziva 'renesansnim čovjekom'. Više od trideset godina nakon što je Čuljak tragično završio svoju transformaciju od pankerskog Isusa preko liječenog psihijatrijskog slučaja do ljutog hrvatskog nacionalista i branitelja poginulog u Domovinskom ratu, Bare – nakon uvoda da 'ne bi o Satanu' – ima nekoliko opservacija zbog kojih ćemo se ipak prebaciti na upravni govor:

Bare: On je meni rekao da će me ubit. Imali smo neki kafić, i ovi krenu s druge strane 'Drugarice posadimo cvijeće', onda mi uzvratimo 'komandant Sava'. I neki bolid kaže da se tu srbuje. I dolazi meni taj bolesnik, Satanikus Panonikus, i kaže – čujem da si radio gadne stvari sinoć.

Cane: Dobro, čovek je mrtav, o mrtvima sve najbolje…

Bare: Samo još jedna stvar o Satanikusu. On je, to svi znamo, homoseksualac, i to malo teži. Prvi razred srednje imao je sve petice. Njegov tata, da je znao da je on derpe, kokno bi ga. I onda je on zbriso u Švabiju, i tamo je upoznao Jurgena, starijeg pankera, koji ga je naučio lepoti homoseksualnog odnosa.

Cane: Odakle, bre, u ovoj temi, jebote!?

Moderator: Pazi, meni je sve ovo tako interesantno da nisam hteo da vas prekidam.

Cane: Ova priča o pederima.

Bare: Šta fali pederima?

Cane: Nemam pojma. Bolje oni nego ja… (obraća se sudioniku tribine koji ga fotografira): Jel ti neko reko da si dosadan, jebote!?

Moderator (nešto kasnije): Šta reći mladim bendovima kojima će neko ponuditi snimanje albuma, ali zauzvrat moraju da pristanu na neke stvari koje će uticati na njihovu karijeru?

Cane: Nemam, bre, pojma. Mladi, ono, bulja uza zid, pamet u glavi i junaštvo u srcu.

Bare: Pa danas je to moderno. Vidiš ti na šta liče mladi danas!?

Prizor drugi. Desetak dana prije spomenutog događaja regionalni mediji bruje o istupu crnogorske producentice Lejle Kašić jer je optužila Antonija Pušića aka Ramba Amadeusa (59) za seksualno zlostavljanje. Priču uglavnom znate: u svojstvu avangardne regionalne glazbene legende, ambasadora Unicefa i progresivnog društvenog aktivista, Rambo je gostovao u emisiji 'Dnevnica' crnogorske televizije koja pomaže ugroženim skupinama. Na snimanju emisije Kašić je doživjela neprimjereni fizički kontakt od Pušića, kojega bi fanovi 'svjetskog mega (ili kilo) cara' vjerojatno gorljivije branili da nije bilo potpuno bizarnog pokušaja njegove obrane, a njime se još gore zakopao. Zbog toga ćemo se opet prebaciti u upravni govor:

'Dotičnu gospođicu sam… sasvim neplanirano pipnuo ili pljesnuo po dupetu ili pak štipnuo, pojma nemam sad. To nema nikakve veze sa seksom, barem ne s moje strane. Htio sam da joj nekako dojavim da nemam više što, da me je satjerala u ponižavajući položaj. Nekakav zadnji pokušaj da odustane od grubog upada u intimu jedne porodice. Nesretno artikulisan kvazi-drugarski alarm. Seksističan možda, seksualan ne… Nakon snimanja, na samom rastanku, krenula je da demonstrira nekakvu pozorišnu ljutnju i tražila da se izvinem. Nakon što nije dobila zadovoljavajuće izvinjenje, krenula je u histerični napad, toliko jak da sam joj rekao da je ludača i da treba da se liječi. Baš kao što mislim da je čitava medijska scena bolesna, bez skrupula, u kojoj se u odsustvu jasnih etičkih načela prihvata cancel kultura - kultura srednjevjekovnog lova na vještice samo u eri mobilnih telefona.'

***

Iščitavajući još jednom ovomjesečna baljezganja heroja naše mladosti, prvo nam pada na pamet Nietzscheov 'Sumrak idola', koji bismo danas, gotovo sto pedeset godina nakon izlaska, mogli nazvati svojevrsnim manifestom kulture otkazivanja. U njemu je Nietzsche praktički 'kancelirao' očeve filozofije poput Sokrata, crkvu, ali i suvremenike poput Schopenhauera, propitujući do tada dominantan koncept morala. Nietzsche s neskrivenim zadovoljstvom pokopava moralne autoritete, pretpostavljajući im strast i instinkt koje smatra pravim izvorima nadahnuća za umjetnost, ali i filozofiju, navodeći kao primjer Platona i njegovu inspiraciju 'lijepim mladićima'.

Ako to prevedemo na današnju situaciju, dolazimo do zaključka da se naši nekadašnji idoli od pošasti modernog doba brane na jedini način na koji znaju: tvrdoglavo se držeći uvjerenja da su oni od statusa oportunista i otpadnika u izopačenom vremenu, u kojem su njihova strast i instinkt bili oslonac kolektivne zdrave pameti, izborili doživotni status moralnih autoriteta. Bare se tako na panelu prisjeća kako smo se 2000. 'skupili i srušili kera', misleći na Franju Tuđmana, iako je Tuđman preminuo mjesec dana prije izbora na kojima je HDZ konačno izgubio vlast, a on tome pomogao pjevajući na SDP-ovim skupovima. Niti on niti Cane, pa čak niti vječni oportunist Rambo, međutim, s današnjom pameću neće imenovati ni otvoreno napasti današnje apostole stabilokracije jer iz iskustva znaju što se dogodi umjetniku koji previše laje protiv aktualne vlasti.

OK, možda ne moraju biti dežurni kritičari i prljati ruke u glibu balkanske politike. No možda bi mogli prozboriti malo više o temama danas vrijednima angažmana, kao što to rade njihovi vršnjaci u širokom svijetu, a za što se ne mora uvijek nužno biti woke. Eno Roberta Smitha (63) u ratu s pohlepnim američkim kompanijama zbog gnjusnih provizija na ulaznice. Eno Stevea Albinija (60) s pronicljivim opaskama na račun monokulture kapitalizma personificirane u Elonu Musku. Ako Bare i Cane, kao duhovnjaci, u ovom konfuznom vremenu trebaju duhovno vodstvo, eno im Nicka Cavea (65) koji širom svijeta održava potresne spiritističke seanse na temu nenadanog gubitka najbližih. Ako pak Rambo želi ekološko usmjerenje, eno starog tvrdoglavog Neila Younga (77), koji se tu i tamo zakotrlja američkim cestama u tour busu na solarni pogon. Svi odreda drčni, prkosni, nešto zdraviji i vitalniji od balkanskih suvremenika, ali s kakvim-takvim smislom aktivističkog djelovanja po kojemu će ostati zapamćeni.

Umjesto toga, u Canetovom slučaju garažni rock bunt ustupio je mjesto koketiranju s Porfirijevom rock verzijom pravoslavlja, u Baretovom - bapskom autanju posrnulih suvremenika koji su već trideset godina pod zemljom, a u Rambovom - upuštanju u unaprijed izgubljen rat s kulturom otkazivanja. I onda se svi snebivamo nad pokušajima da se urbana, nama najbliža kultura strpa u neki muzej novije povijesti. Ako mene pitate, bolje je da tamo što hitnije spremimo glazbu, bunt, uspomene, rijetke recentne intervjue i nastupe u kojima su djelovali suvislo – općenito, stvari po kojima ih se želimo sjećati, nego da svako malo krindžamo nad novim provalama nesporazuma s mladima na kojima svijet ostaje.

Ili da se, kako pametno primjećuje Olja Savičević Ivančević u slučaju Ramba Amadeusa, i mi stariji suočimo s činjenicom da smo im, kad god bi im zaštekao 'ironijski odmak', progledavali kroz prste zato što su bili duhoviti. Navela je i nekoliko primjera iz Rambova opusa, no zaboravila je najilustrativniji – završni stih pjesme 'Sado mazo', koji glasi: 'najslađe je mlado piče kad iz njega Fridrih Niče'. Toliko o idolima i moralnim vertikalama.