Nakon premijera, predsjednika države i predsjednika Sabora, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara obavještava nas da u 'grad heroj' nisu dobrodošli ni Rade Šerbedžija, pa valjda onda ni Angelina Jolie, pod čije se, kažu, 'skute sakrio'. A da stožeraši lijepo skrate tu priču pa da na svojim stranicama objave popis nepoželjnih? Možda se i vi pronađete na njemu
Vrelog ljeta i rane jeseni 1970., Vukovarci (barem oni među njima koji još žive) sjećat će se po nesvakidašnjem događaju, koji je na pozitivan način poremetio dokonu svakodnevicu podunavskog gradića sastavljenu od kupanja, roštiljanja i ubijanja komaraca uz špricer. U grad su stigle face – Yul Brynner, Jane Birkin i Eli Wallach – snimati američko-francusko-talijansko-jugoslavensku koprodukciju 'Romansa konjokradice'.
Taj pustolovni film Abrahama Polonyskog, koji je ostao zapamćen i po glazbi Sergea Gainsborougha, tematizirao je život u poljskom gradiću Malavi, gdje je vojska carske Rusije uoči rusko-japanskog rata zaplijenila sve konje i tako uništila jedinu ekonomsku djelatnost u gradu – krađu i preprodaju konja. No više od samog filma Vukovarcima je imponirala darežljivost produkcije prema lokalnim statistima te su tog ljeta mnogi zabilježili svoje prve filmske uloge, a usto zaradili i koji dinar. Sve što su morali raditi bilo je isto ono što su radili i inače – praćakati se po Dunavu i trčkarati vučedolskim muljem, i ne petljati se puno sa slavnim glumcima, koji su ionako spavali u iločkom dvorcu udaljenom 40-ak kilometara.
Film 'Vukovar moje mladosti'
Ova epizoda jedna je od rijetkih vukovarskih mitskih priča, i kao takva zabilježena je u dokumentarcu 'Vukovar moje mladosti' Leona Rizmaula, koji portretira predratnu atmosferu tolerantnog, mirnog i idiličnog podunavskog gradića kome se u zlatnim vremenima zalomilo da ugosti i holivudske face. Gotovo trideset pet godina i jedan rat kasnije, svjetski poznate filmske zvijezde više nisu tako dobrodošle, pa sa stranica Stožera za obranu hrvatskog Vukovara grmi prijetnja Radi Šerbedžiji (koji je, usput, svoje formativne godine proveo u 20 km udaljenim Vinkovcima). Stožeraši vele da su 'spremni' za Radin dolazak u Vukovar 'pod skutima svjetske humanitarke Angeline Jolie' te ga pjesmicom na lošem engleskom podsjećaju na njegovu šutnju tijekom agresije na Hrvatsku.
Uzrok njihova bijesa počiva na nevjerojatnom nesporazumu – Šerbedžija je 1992. sjajno odigrao glavnu ulogu dezorijentiranog oficira JNA u filmu 'Dezerter' legendarnog srpskog redatelja Živojina Pavlovića. Činjenica da su zaključni kadrovi (bez glumaca) ovog snažnog antiratnog filma snimljeni u razrušenom Vukovaru i dan danas čini Šerbedžiju dežurnim krivcem hrvatske domoljubne desnice, koja po već uobičajenom obrascu traži od glumca da se 'pokloni hrvatskim žrtvama Vukovara' – kao da to već nije učinio prethodni predsjednik Srbije Boris Tadić, kojega su branitelji pritom također htjeli potjerati iz grada.
U svom militantnom gnjevu, stožeraši ignoriraju još nekoliko činjenica koje im ne idu u prilog. Prvo, to da je o dolasku Angeline Jolie (i Šerbedžije?) jedino (i to neformalno) govorio ministar branitelja Predrag Matić, koji je prilikom nedavnog susreta s glumicom u Sarajevu rekao da bi je 'volio vidjeti' u Vukovaru. Drugo, da svojom reakcijom nesvjesno rade reklamu Šerbedžiji, ali i samoj Angelini, koja će od žene nad čijom fizičkom dezintegracijom lamentira cijeli svijet ponovno postati velika regionalna humanitarka (unatoč, i to treba reći, vrlo lošem filmu 'U zemlji krvi i meda' kojim se u taj svijet lansirala). I treće, da stožeraši repliciraju matricu svoje braće u nacionalizmu preko Dunava koji su digli neviđenu graju oko prikazivanja Jolieina filma u Srbiji i Republici Srpskoj.
No ono što ovdje stvarno brine jest učvršćivanje paralelnog sustava koji je silu već demonstrirao razbijajući ćirilične ploče i segregirajući vrh države iz povorke sjećanja, a sad pretendira određivati tko je u Vukovar dobrodošao, a tko ne. Stožeraši tako postaju nešto kao vojska carske Rusije iz filma s početka priče, uz to da se ne obračunavaju s konjokradicama, već s glumcima koji će, baš kao i Yul Brynner i Jane Birkin, vjerojatno prespavati u iločkom dvorcu Odescalchi, tamo se opustiti u probranu društvu hrvatske elite, a potom, opasani trima prstenima osiguranja, prošetati se Vukovarom, odsjediti premijeru nekog filma na šlepu i nestati iz grada brzinom možda i većom od one kojom je Angelina klisnula sa zagrebačkog Laništa. Ako im to toliko smeta, nije li onda uistinu jednostavnije objaviti popis nepoželjnih osoba u Vukovaru, pa da znamo na čemu smo? Ili bi to ipak pomalo podsjećalo na ljeto 1991., kad je dozvole za, istina, izlazak iz grada izdavao sekretar narodne obrane Tomislav Merčep...
