Doputovali smo gdje nam je mjesto sa Zvonimirima, Trpimirima, Branimirima i ostalim imeničkim resursima za nazivanje ulica i trgova evo skoro dva i po desetljeća.
Baš je divno ovih dana u europskom Splitu, četrdeset i kusur hiljada ljubitelja građanina Perkovića, osvjedočenog prijatelja Ekvadora, na Poljudu uz odu jarosti, počelo je, vele mediji, ulomkom iz Tuđmanovog govora o raznobojnim vragovima nad kojim bi se, da je sreće i lijepe pameti, oblizivali specijalizanti psihologije, a ne posjetitelji koncerata. Dalje je sve išlo po očekivanjima, tradicija, obitelj, Isus, Marija, Bog, majkabožja, batina, nešto o Evropskoj uniji i slabo prikrivena tuga što Četvrta ne drži položaje pred Barrosovim trupama.

Već tradicionalno, gradonačelnik je našao tople riječi o performeru, kad su ga pitali što misli o događaju baš u večeri kad njegovi činovnici na drugim gradskim lokacijama organiziraju proslavu ulaska države u EU, odgovorio je: 'Lipi koncert na Poljudu, zašto ne?' Šteta što formalno nije član fan kluba ili se ne zna da jest, kad mu je toliko mio povratak u stare mrakove metodom uglazbljenih kletvi i ikonografijom 'nadahnutom hrvatskom poviješću', onako kako hrvatsku povijest zamišljaju obožavatelji filmova Jakova Sedlara.

Baš je divno ovih dana u europskom Splitu, eto ga u ujedinjenoj Evropi nakon 22-23 godine hrvatske državnosti s uništenom industrijom i sportom, s neokatekumenima i krdima koja podnapita urlaju ode Paveliću i sličnim jebivjetrima. Pravi grad države gdje javna ili državna televizija, sasvim svejedno, u udarnom terminu uz kratku vijest o antifašističkoj komemoraciji nad ustaškim stratištem iz Drugog svjetskog rata, emitira izjavu čelnika neparlamentarne desne stranke koji smatra da se broj žrtava preuveličava!? Tko je propustio, a ovih je ljetnih dana bolje raditi bilo što nego gubiti vrijeme uz javnu ili državnu televiziju, pišem o onome što je Đurica Drobac, urednik Dnevnika, pripustio u eter o komemoraciji u Jadovnom

Baš je divno ovih dana u europskom Splitu, pojavio se izvaneuropski potencijalni investitor u mjesni nogometni ponos, koji je zadnji put u Europi nešto značio kada su najmlađi građani s biračkim pravom bubrili u roditeljičinoj utrobi ili, pak, punili pelene. Gospodin Suh dočekan je kako se već po našim provincijama dočekuju pravi ili samozvani ulagači, s primjerenom pažnjom, jer ništa nije bilo tako važno u Splitu kao status kluba o čijim se uspjesima može čitati samo u novinskim arhivima. Nogomet je u inače ne baš odmjerenoj sredini najčešće sjajan povod za vrijeđanje ili fizičko napadanje, eto, recimo, prije nekoliko mjeseci istoga su se dana, u razmaku od nekoliko sati, u još izvaneuropskom Splitu, igrale dvije utakmice: lokalni su ragbijaši dočekali suparnike iz Beograda, a na nedalekom su se igralištu podboli gradski nogometni prvoligaši. Premda je po logici postjugoslavenskih društava prva utakmica imala biti visokog rizika, a druga miroljubivo odmjeravanje susjedskih snaga, najbolja je publika na svitu nakon nogometnog meča priredila solidne nerede, dok je dvoboj ragbijaša završio kako je i započeo – krajnje miroljubivo.

Baš je divno ovih dana u europskom Splitu, tako pristojnom i prozračnom, sa spektakularnim stadionskim dernekom, potencijalnim ulagačem, divnim navijačima, brojnim turistima i evropskim zvjezdicama okačenim na gradski jarbol, postavljen prije dvadesetak godina na stari gradski trg nasilno i bespotrebno, kako se to u našoj provinciji običava raditi.