Početkom 1994., kad sam definitivno odlučio usidriti se u Splitu do daljnjega, valjalo mi je i prebaciti tanušni zdravstveni karton iz Zagreba u neku ovdašnju ordinaciju opće prakse. Kad mi je troje kolega preporučilo doktoricu Karmen Frka-Šeparović, nije više bilo razloga za premišljanje: em joj je ordinacija bila na stotinjak koraka od tadašnje redakcije danas pokojne Nedjeljne Dalmacije i mojeg radnog stola, em su mi je nahvalili kao sjajnu dijagnostičarku i najbolju moguću „skretničarku“ za pravilno usmjeravanje pacijenata specijalistima ili kući. Da, rekli su mi još i da je na prvi pogled pomalo netipična za doktoricu, što mi je sasvim konveniralo, jer i ja sam tad još bio sasvim atipičan pacijent – bez ičega živog u kartonu, osim imena i prezimena.

Prvi je susret za mene bio, hm… Pa, moglo bi se reći, ne samo netipičan nego i poprilično bizaran. Ušao sam u čekao nicu u prizemlju stare stambene zgrade u Gundulićevoj, a unutra su sjedile dvije sredovječne – časne sestre. „Dob… Fa… faljen Isus“, promucao sam tiho, otprilike kao Dave Allen u onom svojem viralnom stand-upu o prvom susretu s religijom. „Navijeke“, odgovorile su mi uglas, a dok sam se još pridizao na desnu petu, s namjerom da se diskretno okrenem, iziđem na ulicu i provjerim jesam li promašio adresu, otvorila su se bijela vrata ordinacije. „Ajde boga ti, momak moj, prije ću ja u penziju neg šta ćeš se ti ozbiljno razbolit“, zagrmio je prodorni alt iza leđa visokoga koštunjavog djedice. Kad se on odmaknuo, u okviru vrata osvanula je, eh, kako opisati mladu ženu, tako, cirka mojih godina, u crnim kožnim hlačama, raskopčane bijele kute i meštrovićevski čvrsto isklesanih crta lica ispod plamenocrvene kose? „Predsjednica hrvatskog ogranka ženske sekcije Hell's Angelsa“? Pa da, eto, tako nekako. A ove dvije švore gledaju u nju kao ona nevina međugorska dječica u davnom Sedlarovu filmu. Mili bože, kud sam zašo?!?

Da sad ne razdužujem priču ostalim nadrealnim detaljima (poput toga da sam zamalo, na doktoričino „daj knjižicu sestri i to je to“, zamalo pružio zdravstvenu – onu bijelu, trolisnu na preklapanje - bližoj časnoj) povod za cijelo ovo prisjećanje dala mi je prošlog vikenda obavijest u e-građaninu, štura poruka HZZO-a koja kaže da mi je od 5. siječnja izabrana liječnica obiteljske medicine neka sasvim nepoznata osoba. Molim? Kako? Zašto? Pa nitko mene ništa nije ni pitao, kamoli ponudio da sam biram, a još kamolije objasnio zašto me se odjednom izbacuje iz bajkerskoga kluba opakih opatica? Odmah sam ta pitanja iz zbunjene glave poslao i samoj doktorici Karmen (ona uvijek na WhatsApp odgovori, di je da je – nedavno sam je tako porukom zatekao na godišnjem u Nizozemskoj, a svojedobno bogme čak i u Indiji) pa mi je u najkraćim crtama objasnila koliko je i nju šokirala obavijest da je od 31. 12. 2022. u mirovini jer je lani navršila 65 godina i kako niti nju nitko prije toga nije o tom, birokratima nebitnom detalju, obavijestio.

Tisuću i sedamsto ljudi ima karton u njezinoj ordinaciji, redovnicama i redovnicima iz triju splitskih samostana baš je Frka-Šeparović liječnica, hm, obiteljske medicine, a sad odjednom – nikome! Čijom odlukom? Županijskog Doma zdravlja, čijom bi drugo?

Na neradni dan nisam mogao ništa osim plasirati cijelu iznenadnu priču na Facebook. Stavio sam post na „javno“ (inače tamo komuniciram samo s grupicom od svojih petstotinjak prijatelja) i ubrzo shvatio da su nešto slično već poduzeli i brojni drugi ljudi. Iz sata u sat izranjali su novi elementi slagalice kojoj se završni izgled zasad, iako je protekao pun tjedan, i dalje može samo naslućivati. Jedna Frkina vršnjakinja i kolegica po specijalizaciji, koja je – također lani navršivši 65 godina - poduzela identičnu, uobičajenu radnopravnu proceduru, dobila je odobrenje da nastavi raditi do 67., a Frka nije. Odobrenja daje ili ne daje županijski Dom zdravlja, gdje jednu od čelnih dužnosti obnaša liječnik s navršenih 68. Iz tog Doma zdravlja poručili su da Frkinu ordinaciju preuzima mlada liječnica sa specijalizacijom obiteljske medicine, a stavili su tamo zapravo, ni krivu ni dužnu, liječnicu u 63. godini života i bez spomenute specijalizacije. I, najvjerojatnije, bez ikakva ranijega kontakta bilo s kojim od 1.700 Frkinih pacijenata. Ordinaciji je ukinut telefonski broj, a novi joj još nije dodijeljen, tako da svi pacijenti i dalje zovu – Frku. Na mobitel. A ona se i dalje svima javlja, ali sjedi doma i ne može nikome nikako konkretno pomoći.

Raspisali su se o tome i lokalni portali i lokalne, nažalost sve lokalnije dnevne novine, ali raspisali su se, bogme i pacijenti. Dopise šalju na sve strane, neki poznatiji oglašuju se u javnosti, a online peticija „Vratite nam Frku!“, pokrenuta u nedjelju, do petka je u podne skupila već 1.097 potpisa. Oni na papiru još se prikupljaju po rubnim prigradskim naseljima i u tri spomenuta samostana (ajmo, časne!!!) bit će ih do ponedjeljka barem 1.200. Kaže mi jedan moj prika – ej, tribalo bi vidit jel ijedan splitski kandidat na parlamentarnim izborima dobija toliko preferencijalnih glasova!

O svemu su, naravno, spontano udruženi pacijenti obavijestili i Ministarstvo zdravstva i ministra osobno. Ministra i suradnike, evo, i ja ljubazno molim da ovaj uistinu jedinstven slučaj ne ostane u sjeni cijele frke što se trenutno zbiva sa zagrebačkim ordinacijama obiteljske medicine i njihovim pacijentima. Štoviše, sugeriram im da nam Frku vrate čim prije, jer će time, vjerujem, osjetno smanjiti broj sudionika na zagrebačkom prosvjedu protiv kaosa u zdravstvenom sustavu „Oprostite što smetam, ne mogu disati“, najavljenom za 5. veljače, u povodu polugodišnjice strašnog, nepojmljivo nadrealnog poraza Vladimira Matijanića u borbi za život i elementarno ljudsko dostojanstvo.

Vratite nam Frku prije tog prosvjeda; ako već ne zbog nje i nas 1.700 pacijenata „na prvom mjestu“, a naše građansko dostojanstvo da i ne spominjem, onda ono, čisto piarovski, kužite me, ne?