Ne poznajem nijednoga muškića iz svoje generacije koji nije svojedobno – da se blago i gospodski izrazim – slinio na onu ikoničku noćnu scenu Anite Ekberg pod mlazovima rimske Fontane di Trevi u Fellinijevom "Slatkom životu". Pogledao sam je maločas ponovo na webu – iz potpuno profesionalnih razloga, nemojte mi tu sad nešto imputirati – očinski se blagonaklono nasmiješio onom zaboravljenom sebi, pa krenuo čeprkati po trivijalijama vezanima uz tu scenu.

Najzanimljiviji mi je među malo poznatim podacima taj da je (niti) dvominutna scena snimana debela četiri sata, jedne ožujske noći, u prilično hladnoj vodi iz koje putena Šveđanka, odjevena samo u dugu haljinu naglašenog dekoltea, nije izišla ni jedan jedini put, dok je bidni Mediteranac ispod svog odijela nosio i ono gumeno ronilačko, pa svejedno još i slistio bocu votke – neki kažu viskija - zlu ne trebalo, tako da je lijep dio cijelog prizora odigrao svejedno pothlađen i trešten pijan.

Ova gore posljednja rečenica samo je digresija: nekako slutim da većina čitateljstva, baš kao ni ja, nije dosad znala za taj detalj iz pradavne 1960. – pa zašto ga ne podijeliti?

Ono što sam među trivijalnostima zapravo tražio jest nekakva, bilo kakva, informacija o eventualnoj buni konzervativnijeg dijela rimske i svetalijanske javnosti zbog skrnavljenja barokne ostavštine Nicole Salvija i pape Klementa XII, ali ni na što takvo nisam naletio. Okej, jesu nešto rogoborili i crkva i tadašnji lokalni demokršćani, ali ne konkretno protiv baš te scene, nego protiv cijelog filma, kao da ne shvaćaju koliko je u biti to remek-djelo sasvim u skladu s njihovim poukama i koliko je svojeglavi odmetnuti sin Federico zgađen dekadentnom raskalašenošću i ispraznošću ondašnjeg mondenog Rima.

A povod potrage za takvim trivijalijama bila je vijest o stanovitoj mladoj Britanki koja se svukla u jednodijelni kupaći kostim, ušla u kontroverznu splitsku Pirju (kontroverznu utoliko što nitko živ još, proteklim godinama unatoč, nije uspio suvislo objasniti što bi imala predstavljati ta polufunkcionalna urbana instalacija akademskoga kipara Kažimira Hraste, postavljena prije četvrt stoljeća) i pozirala prijateljici s profesionalnom foto-opremom. Ne usred noći, nego u kišni sumrak, prošaran prolaznicima. Vijest o tom photo-sessionu viralno se proširila svim medijima, baš kao i jedna jedina popratna informacija: na pitanje zašto to radi, cura je na engleskom jednostavno odgovorila – za novac.

Influenseri svih vrsta...

Instagramuša? Tiktokeraljka? Neka treća vrsta influenserice? Konceptualna umjetnica sasvim sigurno nije, a nije baš ni da je mene briga što je. Mene zanima samo – koliko će dana proći od filtrirane i fotošopirane objave tih njenih snimki do pojave prve nasljednice? I koliko će mjeseci, zapravo godina, minuti prije no što taj motiv postane dosadan svim društvenomrežnim sljedbenicima, lajkerima i sufinancijerima protagonist(ic)a što će sa svih strana svijeta dolaziti u Split ponajprije zato da se mogu u virtusferi pohvaliti fotografijom iz divovske pirje (na standardnom hrvatskom pirja je "lijevak", na mome materinskom "traktur") ni ne znajući da je ona ne tako davno služila i kao kanta za smeće i kao pišalište za pijane muške turiste i kao (jednokratno, doduše) sudaralište za cisternu gradskoga komunalnog poduzeća.

Nisam pretjerao kad sam ovdje iznad napisao riječi "zapravo godina" jer, evo, već više od desetljeća preko puta moje najdraže konobe, ispred jednih ni po čemu posebnih ulaznih vrata umjereno stare zgrade bez ikakve povijesne ili arhitektonske važnosti, redaju se artisti i modeli, uglavnom stranci, pa poziraju i okidaju. Često su to sasvim obični ljudi, ali bude bogme i nalickanih, utegnutih ljepotica u društvu profi-fotografa sa stativom, nije šala. Gazda konobe, moj prijatelj Vinko, često ih znade ukebati svojim mobitelom, pa objaviti na Fejsu uz redovitu kratku opasku "influenseri u mom sokaku" ali ni on, niti itko drugi, ne zna mi reći zbog čega su baš ta neupadljiva vrata na nimalo atraktivnoj kući s početka prošlog stoljeća, postala toliko čuvena i međunarodno žuđena kulisa.

E pa kad je jedan sasvim običan kućni ulaz doživio toliku popularnost, kakva li tek sudbina očekuje zbunjujuće atraktivno umjetničko (de gustibus…) djelo udaljeno tek tristotinjak koraka, sad, nakon što se prva mala dosjetila skinuti u badić i ući u njega, pod vodeni mlaz kojega svaki imalo jači reful vjetra skrene iz pirje na nogostup Marmontove? Što kad ta "za novac" mala skupi (a evo je, tek što nije!) prvih dvadesetak, tridesetak tisuća lajkova, pratitelja ili čega već, pa se i oni požele uslikati jednako, u istoj scenografiji, istoj brončanoj kulisi? Neki/neke od njih možda već i jesu ovdje, u zapuštenom gradu zapuštenih ljudi koji su dopustili da ih ponese bujica stihijskog, nenadgledivog i neusmjerivog iznajmljivanja na brzu ruku sklepanih "smještajnih kapaciteta". Već sad, u obeshrabrujuće kišovitom svibnju, svakim ih je danom sve više, eno ih, pišaju, bljuju i kenjaju po kaletama, dvorištima i parkićima, ševe se u grmlju nadomak Grgurovih skuta, ponižavaju rijetke preživjele domoroce u Getu, a šaraju takvi i po širem centru…

Do redara eto jeseni

Broj "ostvarenih noćenja" bez ikakve će sumnje opet biti rekordan, baš kao i broj dokumentiranih svjedočenja o kretenskim načinima na koje se diljem Splita ta pijana noćenja, je li, ostvaruju. Ali, nije li to baš ono čemu smo desetljećima težili? Da Split ne bude samo tranzitni punkt nego i – oprostite što psujem u sebi – destinacija, po mogućnosti sa što dužom sezonom. Pa eto, dočekali smo i to, postali smo taoci vlastitih snatrenja, pa koji se sad šč žalimo?

U sitan, ćukonetopirski sat, pri kraju još jedne maratonske sjednice, Gradsko je vijeće ipak uspjelo usvojiti prijedlog nove, rigoroznije odluke o javnom redu i miru. E sad, dok odluka bude sprovedena u djelo i dok vladajuća većina sa sebe strese sve zlurado usporavajuće primjedbe desno-destruktivne gradske opozicije, pa dok raspiše natječaj za čuvare grada u noćnom periodu, pa dok ih sve zaposli i uvede u posao, pa dok oni stvarno naplate prvih pedesetak kazni – eto nama još jedne sive dalmatinske jeseni. Za slabije upućene: to je ono doba godine kad se cijeli suvremeni Split pretvori u zatamnjenu kulisu i nijemu scenografiju, ali nema nikoga da se u njoj, takvoj, slika. Čak ni pored odurne ribetine koju ribari u zoru izvlače na pješčanu plažu, one sa samoga kraja "Slatkog života", gorkog filma o ispraznoj raskalašenosti.

PS: Cure, samo mala sugestija za razmišljanje: Anita Ekberg umrla je 2015. u 84. godini, a i danas je veća influenserica od barem polovice onih koje se tako naziva(ju). A vi curke, gdje vi sebe vidite osam godina poslije smrti ili, ako vam je tako lakše, 63 godine poslije snimanja svoje globalno najslavnije, najklikanije i najlajkanije scene? Mm?