Da, znam, samo sam vam još i ja falio, nakon svih koji su se, i zvani i nezvani, naizgovarali i natipkarili plastove svojih komentara ove strašne tragedije u Beogradu. Ne morate čitati dalje, razumijem vas, slobodno kliknite bilo na koji drugi tekst ili link, nešto o londonskoj krunidbi ili, štajaznam, napetoj situaciji u sredini tablice prve nogometne lige. Ovdje ispod, naime, u recima koji slijede, naići ćete ionako samo na tugu, zabrinutost i loše odglumljeno neshvaćanje stvarnog stanja stvari.

Nisam baš štopericom mjerio, ali ovako odokativno (doslovno!) svaka tri probdjevena sata u zadnja dva dana skužim da su mi se oči zasjajile od nepuštenih, zakočenih suza. Da me ne shvatite krivo: isto bi mi to sa zamućenim vidom bilo i da se nekakav mali Kosta u ubilački školski pohod uputio u Aleksincu, Prizrenu, Bitoli, Doboju, Celju, Nikšiću ili Pakracu. Ili bilo kojem osmom, devetom, desetom gradu koji je sad vama pao na pamet. Najmanje jedan Kosta K. živi u svakom od njih, (ne) brinite, samo što još nismo čuli ni za njega niti za njegova oca koji u stanu drži pištolje i šaržere pune metaka. Prilično je izvjesno, također, da se ne zove baš Kosta, da mu otac nije nužno liječnik, ni da je osnovna škola koju pohađa baš u centru grada i (s pravom) proglašena jednom od najuglednijih. Ali "Kosta" postoji u svakom gradu, vjerojatno i u svakoj školi.

"Kosta" i "Koste", naš su proizvod, mojeg i još ponekog malo mlađeg naraštaja. Svijet u kojem oni, i "Koste" i njihove žrtve, odrastaju proizvod je moje i još poneke, sve malobrojnije, malo starije generacije. Stvorili smo svijet koji još ni sami ne razumijemo, ali i dalje bismo, barem potajno, duboko u sebi, htjeli da nam potomci žive prema pravilima iz doba telefonskih govornica i satova na ručno navijanje. A to tako ne ide, braćo i sestre, ne ide nikako… Palci naših nasljednika već godinama na touchscreenu rade brže nego sve roditeljske sinapse zajedno, tableti su njima odavna zastarjeli uređaji, a PC-ove i laptope da ni ne spominjem - oni su današnjim pučkoškolcima i adolescentima otprilike isto što i nama onomad noćno namještanje skale džepnog tranzistora na točnu frekvenciju Radio Luxembourga. Takav svijet za nas je postao prebrz – mada smo ga, ponavljam, baš mi "boomeri" takvim napravili, potpuno nesvjesni da će nam se poput nehajno bačenog bumeranga vratiti ravno u čeonu kost – a klincima je sasvim normalan, jedini koji poznaju. Dalo se to vidjeti i prije četiri godine, a onda su pandemija, globalni lockdown i nastava na daljinu najtežom građevinskom mehanizacijom naglo dodatno produbili i proširili taj jaz međugeneracijskog nerazumijevanja. Kad će takvo življenje postati prebrzo i za naše potomke, kojima je cijeli svijet omeđen trokutom između dviju slušalica u ušima i ekrančićem ispred nosa – to je (bilo) samo pitanje dana.

Ili noći.

Jer, evo, u noći kad sam stavljao točku na prethodnu rečenicu, jedan je drugi poludjeli balavac u Srbiji, stanoviti Uroš B. – po svemu sudeći, u velikoj mjeri drugačijeg socijalnog backgrounda i mentalnog sklopa od Koste K. – nasumce poubijao novih osmero mladih ljudi. I ranio, teže ili lakše, još i veći broj njih nego Kosta.

Gledam sad, slušam i čitam komentare brojnih stručnjaka i "stručnjaka" svih profila, govori se i piše o nužnosti preventivnih mjera, od dostupnije psihološke pomoći do policijskog osiguravanja svake škole, ali bojim se da neće biti mnogo vajde od svega toga, čak i kad bi se provelo u djelo. Mi, generacija roditelja (ne samo u Srbiji ili Hrvatskoj i sličnim centripetalno samousisavajućim državama) skrenuli smo u jednom trenutku, nemoguće je točno definirati kojem, u sve užu slijepu ulicu, u cul de sac, u ćorsokak iz kojeg se nemoguće izvući jer iza našeg su još milijuni drugih lijepih automobila na leasing-pogon, puni očajne djece koja na stražnjim sjedalima sve grozničavije nastoje uhvatiti WiFi signal. Pitaju nas, sve glasnije, da im ponudimo svoj mobitel kao hotspot, ali nama je baterija pri kraju a puniti je ne možemo jer s gorivom smo također tanki i treba ga štedjeti za trenutak kad će se svi ovi glupi kretenski majmunski idioti iza nas početi izvlačiti u rikverc… Šta sad svi trube, koju vražju mater, i sprijeda i straga, marš, evo, ima i moj auto trubu, evo vam!!!

Nisam baš neki ambasador vedrine danas, rado vam prepuštam tu odgovornu dužnost, u zamjenu za bežični punjač, barem jedan. Ne za mene nego za djecu, njima je važniji.