Zgrada u kojoj živim, evo, sad već i više od 20 godina, bila je – potpuno sam siguran – u vrijeme kad je podignuta, pradavne 1964., najljepša stambena novogradnja u Splitu. Štoviše, još sam sigurniji da bi i danas bila (sa svojih šest katova, četiri ulaza i pročeljem kojem vedru dinamičnost daje raster nejednako dugačkih izbočenih balkona) među "Top 10" najatraktivnijih u gradu, samo da nije nas, naime – stanara. Dosad nisam uspio doznati ime projektanta, što znači da posrijedi nije nitko od najznačajnijih ili najrazvikanijih splitskih arhitekata. Jedino što mogu pouzdano pretpostaviti jest da je jamačno već neko vrijeme pokojni i da bi – kad bi bilo prilike da ustane iz groba i vidi svoje djelo u današnjem svjetlu – mogao samo tužno zapjevati onu "Dvaput san umra" i nanovo zaleći.

Netko je balkon natkrio plastičnim valovitim pločama, netko ravnim; netko limenim, netko pak (ja) platnenom tendom na namotavanje; netko cijeli balkon (opet ja), netko dopola, netko samo trećinu. Dosta ih je i ostakljenih na razne načine, a ne fali ni onih zaklonjenih roletama. Rolete su uopće, uključujući i obične prozorske, priča za sebe, ne da mi se nabrajati kojih sve tu kolornih nijansi, dimenzija i izvedbi ima. Kad su spuštene do kraja, skrivaju plastičnu i alu-stolariju, gdjegdje kliznu, gdjegod klasičnu ali i s mogućnošću za "na kipu", ponegdje dvokrilnu, ponegdje trokrilnu… Ukratko, kad se male ruke slože (ali svaka za se!) složna braća kuću nagrđuju, ili tako nekako. Glavno da je na bočnoj strani veliki mural s Hajdukovim grbom, da nam netko ne bi slučajno pomislio šarati po fasadi.

Da ne bi bilo zabune: nije "moja" zgrada nikakva iznimka, baš kao što to nije ni Split. Individualne intervencije u vanjski izgled zajedničke zgrade, taj građevinski "facelifting" supijanih, samoživih i sebičnih eksterijernih kirurga općebalkanska je pojava. Kupi čovjek stan i odmah zaključi da je kupio i svoj dio pročelja, to je taj impuls koji je izrazito ojačao otkako smo u ropotarnicu povijesti bacili totalitarističko-jugočetničku izmišljotinu zvanu "stanarsko pravo".

Lončanica po lončanica - kokošinjac

Posebnu podgrupu tih fasadnih botoksera i silikonizatora čine vlasnici stanova u prizemljima. Mnogima od njih dogodi se da vrlo brzo pomisle kako nisu zagospodarili samo "svojim" dijelom fasade, nego i zajedničkom, nerijetko i javnom, horizontalnom površinom ispred svojih prozora. To počne s dvije, tri lončanice koje se obnoć nekim čudom, same od sebe odmaknu za još pola pedlja od zida, pa još lončanica i još pedalja, da bi na kraju projekt bio uokviren improviziranim zidićem, žičanom ogradom ili živicom. "Pa zar nam nije tako ljepši ulaz?" zbunjeno odgovaraju ti prostodušni neimari i slobodni botaničari – neki samo hineći zbunjenost i prostodušnost, a drugi bogme i sasvim iz duše – kad im izgovorite riječi kao što su uzurpacija, zajedničko dobro ili javni prostor. Bili ti ljudi ovakvi ili onakvi, horizont njihova poimanja ljepote, sklada i zajedničkog dobra (pa i zajedničke imovine, dovraga!) neupitno završava na najvišoj koti ogradice – slobodice. Sav svijet iza te točke apsolutno je nevažan.

Rekao sam već, nismo mi na gornjim katovima bez talenta za sebično poružnjivanje, dapače, ali ekipa iz prizemlja ipak je za koplje inventivnija i nadahnutija. Znam recimo, za familiju koja u Splitu, u dugačkoj i relativno uskoj zgradi s početka sedamdesetih, ima prizemni stan s prozorima na obje strane. Na uličnoj je strani, očito, projektirana neka mala zelena površina, cirka dvadeset kvadrata (zaključujem to po izgledu preostalih četiriju portuna) ali ova ju je obitelj odlučila dodatno ozeleniti: najprije živicom, a onda i svojim cvijećem i stabalcima po vlastitom ukusu. Sa stražnje pak strane svoga stana (ne zgrade, jasno, ko jebe zgradu) one dvorišne - parkovne zapravo, jer tu nema nikakvog dvorišta, samo šumarak borovine i veliko parkiralište iza njega – baja je zapasao otprilike jednaku površinu, umjesto živice razapeo pravokutnik od metar visoke plastične mreže, prozor malo osunetio i pretvorio ga u vrata, pa počeo, svoj na svome – uzgajati kokoši! Bilo je to prije petnaestak godina, netko s dovoljno jakom vezom u tadašnjim gradskim vlastima uspio je s vremenom ishodovati da kokoške utihnu, ali nu ograde i dan-danas, samo s cvijećem i blitvom umjesto perja i jaja…

'A je to' balkončić kao ogledalo društva

Zanimljiva je bila, otprilike istovremena, i instalacija u zagrebačkoj Dubravi. U naselju s tipiziranim zgradama za samoupravljačke stanove, sve etaže na bočnoj su strani imale takozvane francuske prozore – one uske koji su zapravo vrata, ali sa zaštitnom rešetkom do visine struka. Sve etaže, jasno, osim prizemlja. Onda osvane neki baja, kupi prizemni stan, skuži koja je to nepravda, koji je to glupavi komunjarski um domislio, pa se odluči na akciju kojom će ispraviti povijesnu nepravdu.

Prvo je iskopao pravokutnu rupu na travnjaku, javnoj zelenoj površini. Potom je sa šurom koji ima pravi alat izrezao "svoj" zid, taman u dimenzijama dovoljnim za prozor poput onih na gornjim katovima. Zatim je oborio taj izrezani, gotovo neoštećeni komad balkona na travnjak i položio ga u onaj plitki grobek i zatrpao (govore susjedi da su samo župnik i križ falili!) niskim humkom, da bi odmah potom u rupu na zidu, jer propuh je vrag, uturio uska PVC vrata, plus roletu. Dobro, novootvoreni prozor u svijet jest bio malo auzvinkl, otprilike 20 centimetara udesno od vertikale onih gornjih, ali recite i sami – tko bi normalan na to obraćao pažnju?

Neki su je zavidnici, izgleda, ipak obraćali, pa se iz čiste zlobe obratili nadležnima. Nisu prošle ni tri godine dok vlasti nisu naložile ekshumaciju i, hm, redefenestraciju, odnosno vraćanje u prvobitno stanje. Ne znam što je bilo dalje, znam samo u prizemlju fasada opet slijepa, da je travnjak opet zelen i ravan kao nekad, i da nove generacije klinaca koji uz njega prolaze prema školi pojma nemaju kakvu mračnu tajnu krije…

Ona gospođa čiji je "A je to!" balkončić zadnjih desetak dana resio sve moguće medije, također stanuje u prizemlju. Ali ako pogledate fotografije i video-snimke koji su tu sklepotinu uhvatili u malo širem kadru, uočit ćete da je uradak Pata i Mata okružen susjedskim prozorima, roletama i tendama među kojima je, na svim etažama, prilično teško pronaći dva međusobno identična primjerka.

Svi smo danima u nevjerici buljili u taj poduhvat kontroverzne investitorice, a u stvari je posrijedi bila tek sićušna flekica (mada neočekivano brzo obrisana!) na velikom zrcalu kolektivnog mentaliteta, oduvijek i zauvijek bolujućeg od SSD/APP sindroma.